Andre je osnovao krug s kojim je s vremena na vrijeme održavao seanse.

Na te je večeri pozivao razne ljude, od kojih su se mnogi ojačani duhom i tijelom vraćali kući.

Onda bi se Alkar kroz njega obraćao prisutnima.

Nikada nije održavao seanse a da prostorija nije bila puna cvijeća, jer je bio uvjeren da je ono, čak i ako nije bilo tako lijepo kao ono s One Strane, ipak ostavljalo ugodan utisak na duhove koji su im dolazili.

Također bi zapalio tamjan, dok su ljudi bili u poniznom iščekivanju.

On je također je održao mnoge seanse crtanja i slikanja, koje su bile prekrasne.

Nikada se nije unaprijed znalo šta će se dogoditi i svi su bili znatiželjni šta će vidjeti.

Dobio je već divne komade, iako nikada nije imao nikakvu poduku crtanja ili slikanja..

Sve se događalo izvan njega; on je bio samo instrument.

Ipak, bilo je nekih na koje sve to nije ostavilo nikakav dojam, niti je to za njih imalo ikakvu vrijednost.

Njima je to izgledalo kao obična stvar, a šta se sa njim događalo, o tome nisu razmišljali.

On je to smatrao štetom, jer je želio da oni dublje u to uđu, da o tome razmisle, jer bi tada izašli na pravi put koji bi ih povezao sa Onim svijetom

Kada bi bio u transu, njegov duh bi napustio tijelo i jedna od inteligencija bi zauzela njegov organizam.

O ovome su ljudi ipak trebali razmisliti; ipak je to bilo nešto posebno.

Ovo je jasno dokazalo da smrt nije smrt, već da oni koji su ovdje na zemlji umrli, i dalje žive i još uvijek mogu stvarati prekrasne slike i još mnogo toga.

Ljudi su gledali te slike, ali kako su one nastale, to bi brzo zaboravili.

To je bilo stoga što oni nisu mogli gledati iza zavjese, kao što je mogao on.

On im to zato nije ni zamjerao niti se žestio na njih.

On je morao stajati iznad svega, rekao je Alkar, i u tome ga niko ne smije omesti.

Sve to mu je bilo sveto, jer je dolazilo s „One Strane“ i svoje je darove primio od Boga

Ono što su ljudi pričali nije mu smetalo i zato im je dao priliku da sve to prožive iznova i iznova.

Da, bilo je čudesno; on nije imao nikakvo stručno znanje, a ipak se moralo priznati da su to bila umjetnička djela.

Smatrao je ljude vrlo zemaljskim, bez imalo osjećaja za duhovni rad.

Sa ovim ljudima je morao biti oprezan.

On se uvijek davao iskreno, ali je ipak bio pogrešno shvaćen.

Mnogi su to zloupotrebljavali.

To je bilo tužno.

Oni lijepi unutarnji osjećaji se nikada nisu mogli potpuno izraziti; njih je trebalo zatvoriti.

Alkar je rekao da su mnogi ljudi nosili maske i da se nisu iskreno davali; zato je on morao biti oprezan.

Nedavno se još pričalo da je on išao u drugi grad kupiti te slike.

Takvi su bili ljudi.

Iako su sopstvenim očima vidjeli šta se dogodilo, ipak je bilo onih koji u to nisu mogli ili htjeli vjerovati.

Zatim ih je pokušavao uvjeriti na druge načine, dajući im divne dokaze, ali su često svi napori bili uzaludni i oni su ostajali nevjerne Tome, bijednici.

Kada bi dobio poruke i prenosio ih onako kako mu ih je Alkar dao, ljudi često nisu bili zadovoljni.

Oni su očekivali nešto drugo, uglavnom nešto materijalno, a Alkar je sve davao sa duhovnog gledišta, koje njima nije bilo po volji.

Ono što se njima priopćivalo za njih nije bilo lako; to je značilo borbu, a to se ljudi nisu usuđivali činiti.

Tada su sami znali bolje.

Takvim ljudima se nije moglo pomoći, nije ih se moglo posavjetovati, jer se nisu usuđivali krenuti duhovnim putem.

Njihov je išao kroz materiju; oni su ljubili materiju, to je bilo lakše.

Teško je njemu bilo sa svim tim ljudima ostati u dobrim odnosima.

Ali je mogao dobiti mnoštvo prijatelja kada bi činio ono što su oni htjeli.

Ali to on nije mogao. činiti.

Njegove misli su morale često biti usmjerene na njegov duhovni rad sa Alkarom, a to se nije shvaćalo.

Kada bi ih slušao, odvukli bi ga od posla za besmislene ovozemaljske stvari, koje su njih zanimale, ali njega ne.

Morao se strogo držati svog vođe i živjeti samo za svoje talente i za svoj rad.

On se htio držati podalje od materije što je više bilo moguće i godine koje je još trebao provesti na Zemlji dobro iskoristiti.

Svaki dan u je bio dragocjen.

O tome se nije razmišljalo i stoga se ništa nije ni razumjelo o stvarima koje su skrivene iza vela.

Također im nije sinulo da on svoje darove nije bez razloga dobio.

Kad bi pričao o tome, sve bi bilo krivo protumačeno, krivo shvaćeno i ljudi bi govorili da on to ne želi i onda bi se prijateljstvo razvodnilo, jer on nije radio ono što su oni htjeli.

Tako je sve više bio sam i život mu je bio težak.

Ali tu je bio jedan koji mu je pomagao, a to je bio Alkar, prijatelj na kojeg se mogao soloniti, njegov vođa i učitelj u svemu.

Alkar je uvijek bio uz njega i uvijek ga je razumio.

Alkar je znao kakav je on bio iznutra, šta je mislio i koliko je volio ljude.

Često bi mu govorio: ”Budi snažan, Andre, većina te neće shvatiti.

Oni se čak i ne trude i pokušat će te privući na svoje.

Obrati pažnju na to, jer bi inače drugi mogli živjeti tvoj život umjesto da ga ti sam živiš.”

Često je imao tmurne dane, koje je teško preživljavao i onda bi se sukobljavao sa svima.

Onda je razmišljao o tim stanjima i Alkar je morao doći da mu pomogne da prođe kroz to.

U ovim stanjima, on je mogao proniknuti u ljude.

Prozreo ih je i osjećao je kamo su htjeli ići.

Sve mu je onda bilo žalosno.

O, kako mu je u tim trenucima bilo teško.

Tada je točno osjetio i vidio kako su loši bili neki ljudi i poželio da je tamo gdje je bio Alkar.

O, da ga Alkar tada nije oraspoložio...

Ali u to je mogao vjerovati.

Ljudi su morali biti u stanju čitati srca drugih; prije toga mu nikako ne bi mogli vjerovati.

Toliko toga je do sada već vidio i otkrio.

Njima nikada nije bilo dosta, jer su tražili sve više i više.

Otvoreno se nikada nisu usuđivali napasti te.

Sve se to odvijalo potiho, iza tvojih leđa.

Kad ljudi nisu razumjeli duhovni rad, govorili su da on mašta, a onda bi počeo razgovor jednih s drugima, ne otvoreno, već iza maski, kroz koje nitko nije mogao vidjeti.

On ih je ipak prozreo, jednog po jednog.

Alkar ga je toliko već bio razvio, da je on sve to mogao vidjeti i osjetiti.

Ti ljudi su sve radili u tišini i prije nego što bi i shvatio, već bi dobio pozamašan ugriz koji je bio toliko jak da bi potekla krv tuge.

A ipak je morao to podnijeti, rekao je Alkar, jer ljudi nisu znali drugačije.

Ali sada je bio u stanju sve to podnijeti, jer konačno, on je mnogo živio u ozračjima; tamo je uvijek mogao biti sa svojim mislima.

Materijalna polovica mu je ostajala na Zemlji, ali duh mu je bio tamo gdje je uvijek vladao sklad i sreća.

Kada umre, kako će biti sretan skupa sa Alkarom.

Zato je morao voditi ovu borbu.

Često se molio da mu se dopusti umrijeti, jer bi volio zauvijek biti tamo, gdje sada dolazi samo s vremena na vrijeme: u sretnom ozračju gdje uvijek vlada harmonija; s onima koji su u svjetlu.

Tamo možeš otvoreno svakome reći svoje mišljenje, bez straha da će se od toga napraviti nešto drugo.

Kada se da obećanje, čovjek se toga drži; tamo je sve pošteno i istinito.

Na Zemlji, ljudi govore sve ”u povjerenju” onome ko želi čuti.

I u mračnim ozračjima se to također dešava, kako je Alkar rekao, ali onda čovjek to zna unaprijed te može sa tim voditi računa.

Duhovima koji tamo žive se ne može vjerovati; oni žive u tami i hladnoći.

Oni koji na Zemlji sve govore drugima "u povjerenju", bi u mračnim ozračjima mogli vidjeti kako se to povjerenje izigrava.

Na Zemlji čovjek ne može druge prozreti, jer materijalno tijelo to sprječava, ali kada se jednom nađe u Zagrobnom životu i kada sa sebe skine materijalni ogrtač, duhu više nije moguće sakriti se od drugih.

U višim ozračjima, čovjek u sve ima veliko povjerenje, jer kada ne bi imao to povjerenje, onda tamo više ne bi pripadao, niti bi više tamo mogao izdržati, jer čovjek više ne bi bio na to mjesto podešen.

Ni svjetlost koju duše u ovim ozračjima posjeduju više ne bi mogao podnijeti.

Svako je tamo za druge kao otvorena knjiga, jer ljudi čitaju jedni drugima misli.

Ljudi tamo žive pošteno i dobro, u potpunom skladu.

Ovo, izgleda, na Zemlji nije moguće.

A ipak treba ići tamo.

Na Zemlji, materija krije sve duhovno, kao i dobru prirodu čovjeka.

A ako se ona mora potiskivati, onda se čovjek više ne usuđuje stati iza svog mišljenja, iskreno se dati.

I tijekom cijelog ovozemaljskog života čovjek mora skrivati ​​svoje unutarnje osjećaje

I zašto je to potrebno?

Zašto?

Zato što ti se onda svi suprotstavljaju, a nisi učinio ništa loše.

Ovo se desava samo iz mržnje i ljubomore.

Kada bi tako prozreo ljude, nešto u njemu se smijalo, što mu je činilo dobro, jer je onda unaprijed znao ka čemu oni idu.

Onda je bio pripremljen i mogao se zaštititi od loših utjecaja.

Nikada nije koristio ono što bi od njih preuzeo telepatski, jer je onda mogao nastaviti danima.

Puštao je da sve prođe mimo njega, kao da ništa ne zna, i po mogućnosti im je ispunjavao želje.

Tada je osjećao da je iznad njih, dok su oni mislili da on to ne zna.

Ali on ih je puštanje da nastave, sve dok ne bi otišli predaleko.

Tada bi ga Alkar na vrijeme upozorio; to je znao.

Jednom je s prijateljima bio u inozemstvu u jednom velikom gradu u kojem su se nekoliko godina tijekom rata vodile teške borbe.

Njegovim prijateljima to nije smetalo, ali on tamo nije mogao biti sretan

Sve te nevolje, sva ta tuga, sva ta patnja od ranije su ga teško pritiskale.

Sva mržnja i bijes, čiji loši utjecaj je mogao osjetiti, su ga rastuživali.

Bilo je strašno u tom gradu i njemu je bilo jezivo da sve te tisuće ljudi ništa od svega toga nisu osjećali.

Smrtno nesretan je bio; vidio je vojnike kako lutaju ulicama, ne kao smrtne ljude, već kao duhove.

Oni su se još uvijek borili i nisu znali prestati; toliko su bili opsjednuti mržnjom.

Duhovnim očima je vidio sav taj jad i koliko god se htio tome oteti, to mu nije prolazilo za rukom.

Grad je bio prelijep, tako se pričalo, ali on se u njemu skoro ugušio, koje niko nije primijetio.

On je jasno vido vojnike u raznim uniformama, svi divlji i žestoki, kako prolaze.

Bio je to pravi rat, sve se kao u stvarnosti odvijalo pred njim i on je čuo poklike "ubij, ubij" i psovke i kletve.

Šta se tim ratom postiglo?

Ništa do bezimene nevolje.

Čovjek je bio huškan na čovjeka.

Teško onima koji su tome krivi, tim glupim ljudima, njih čeka nešto strašno.

Njih će milioni čekati kada pređu na Onu Stranu.

Neka se mole mnogo, jako mnogo, dok su još na zemlji, da ih Bog sačuva od tih demona, pa makar bili među njima.

Jer to su demoni koji ih čekaju, jer su im nanijeli svu tu patnju i svu tu tugu.HR:

Duboko je sažaljevao one koji su imali takav zločin na savjesti, jer ne mogu izbjeći kaznu, a isprva je mogu platiti. Met degenen, die zulk een misdaad op hun geweten hebben, had hij ook diep medelijden, omdat zij hun straf niet ontlopen en de misdaad vooreerst niet boeten kunnen.HR: Info: vooreerst = voorlopig

Jasno je vidio sve te jadne duhove, kao i krv koja je tekla ulicama i još uvijek se lijepila za sve.

A ipak, svi su bili veseli i izgledalo je kao to ništa ne može omesti.

On je osjetio i vidio one pale; to je značilo da još nije sve gotovo, već da se nastavljaju boriti.

Čak i sada, kada su napustili fizičko tijelo.

Ovo se materijalnim očima nije moglo vidjeti.

On je prvo poželio pobjeći iz tog lošeg grada.

Više nije mogao biti veseo.

Njegovi prijatelji su mislili da je čudan i nisu mogli shvatiti zašto je tako tužno raspoložen, da ga ništa ne zanima i da ne uživa.

To ga je zaboljelo, i bilo mu ih je žao, jer ih nije želio povrijediti, ali im nije mogao ništa reći, jer se bojao da mu se ne smiju.

O, to je bilo beznadežno.

A šta je mogao reći?

Oni to ionako nisu vidjeli i pitali bi ga zašto mora misliti na te ružne stvari.

Za njih je to inače već bilo gotovo.

Da, bilo je gotovo, barem za materijalne oči, ali on je to morao vidjeti, osjetiti i proživjeti onako kako se dogodilo u stvarnosti.

Takav je bio svijet, on je tako vidio koje prokletstvo je bio rat.

Na bezbrojne žrtve, takozvane mrtve, koji nisu bili mrtvi, već su iznenada protjerani iz svog materijalnog tijela, sa šokom stigli na Drugi Svijet, gdje su nastavili da se bore kao duhovi i nisu mogli biti ukroćeni, više niko nije mislio.

Svijet je nazadovao stotine godina u duhovnom osjećaju.

A onda žrtve koje su još bile na zemlji, ranjenici, jadnici, nesretnici osakaćeni, koji su bili slijepi ili bez ruku i nogu, njih se mimoilazilo.

Mnogi od njih su nastanjivali ulice i on je vidio kako su stotine ljudi prolazili pored njih, a da im ništa nisu dali.

Gdje je nestala njihova ljubav prema bližnjemu?

Zar ti ljudi nisu mogli ništa izdvojiti?

Je li nisu imali?

Da su barem dali koji novčić.

Mnogo sitnine bi njima omogućilo opstanak.

Pa, ti jadni ljudi su u ratu osakaćeni.

To ga je boljelo i nikako nije mogao uživati ​​usred sve te bijede, među svim tim hladnim ljudima, koji više nisu imali ni tračka svjetla u sebi.

Otišao je do jednog takvog jadnika i dao mu sav novac koji je imao sa sobom; nije znao koliko je to bilo.

Možda je bilo dvadeset ili trideset franaka ili više.

Kako ga je samo taj jadni, sakati vojnik pogledao.

Nije znao šta ga je snašlo.

Andre je osjećao da mu je jedan unutrasnji glas rekao da je dobro učinio.

To mu se jako svidjelo.

To je bilo njegovo jedino zadovoljstvo u tom mračnom gradu.

I kada je krenuo dalje, sakati vojnik je podigao svoje štapove u vis u znak zahvalnosti.

"Jedi dobro, jedi mnogo danas, to ti je dano", doviknuo je jadnom čovjeku.

Suze radosnice su se pojavile u očima vojnika, a onda on više nije mogao izdržati pored njega ni sekund te je pobjegao.

Ali se osjetio sretnim radi sreće tog jednog vojnika.

Svuda su stajali slični jadni ljudi, ali on nije imao više ništa da im da.

Imali su sohonjava lica, na kojima se ocrtavala duboka tuga i jad.

O, on to nije mogao gledati.

Kako je bilo moguće sjediti pored prozora restorana i slasno jesti dok je s druge strane stajao takav jadni bogalj.

On to nije mogao, jer mu se stvorila knedla u grlu.

A ipak su mnogi to činili i nisu ni primijetili šta to tamo stoji.

Niti da je prokletstvo sišlo na njih.

Tamo je stajao njihov brat, s kojim su se borili, koji sada nije imao hrane i morao je ostati vani na kiši i vjetru dok su oni gostili.

To je život, takav je čovjek.

Kući je napisao kako je bio smrtno nesretan u tom lijepom gradu, u kojem nije vidio ništa drugo do nevolje i tuge.

Kako je tamo mogao steći nove dojmove i skupiti snagu, kad je sve išlo protiv njega.

Sebi se zapleo da se više nikada, sve dok živi ovdje na Zemlji, neće vratiti u taj grad.

Nakon njegova odlaska bilo je upečatljivo da je, odmah izvan grada, sva tuga iznenada nestala iz njega.

U slobodnoj prirodi, izvan te mračne atmosfere, mogao je opet lako i duboko disati i biti radostan i sretan.

Onda je na Drugoj Strani u svijetlim ozračjima, gdje sve znači sreću i sklad, ipak bilo mnogo bolje, nego na mračnoj Zemlji.

Vecina ljudi se plaši smrti.

Ali to nije potrebno kada čovjek zna kako može biti sretan u ozračjima i spreman je pojaviti se pred Božjim prijestoljem.

To, međutim, ne dopire do onih koji svoju sreću traže u materijalnim stvarima svakodnevnog života.

Oni to ne primjećuju i stoga to ne prihvataju kao istinu, dok se i sami ne uvjere u vrijednost višeg života.

Onda će dobiti jedan sasvim drugi pogled na ovozemaljski život i drugačiji sud o sučovjeku.

Šta sve nije rečeno!

Rat (Prvi Svjetski Rat, 1914-1918) je završen, a bogalji, koji su se mogli vidjeti, su bili prosjaci, koji su igrali komediju.

Medutim, ono što je vidio nije bila komedija, nego životna tragedija, a ni to nisu nprosjaci, nego jadnici, nesretnici koji su se svrstali među zle ljude.

Alkar mu je rekao da mu je pokazao svu tu bijedu, jer je tada još bolje mogao shvatiti koliko su zemljani loši.

Najradije je ostajao u svojoj sobi, među svim slikama koje je dobio sa “One strane”.

Tamo je vidio sfere kada bi ga Alkar povezao s njima i također veliku svjetlost, koja se više nije mogla vidjeti u tom gradu.

Tamo je bio sretan sa svojim vođom, isto kao i u prirodi, gdje su tmurna raspoloženja ubrzo prolazila.

Po povratku kući je mnogim ljudima rekao šta je vidio, ali njima to nije bilo tako strašno, to je unaprijed znao.

Oni u to nisu ni mogli vjerovati, isto kao ni u mnoge druge nevidljive istine, koje je on vidio i iskusio.

Alkar je rekao da mogu proći stoljeća prije nego što ti nesretni duhovi pronađu mir.

To je ono što rat sa sobom donosi, a kada se završi, sve je gotovo - za Zemlju - i ljudi ga više ne smatraju tako strašnim jer ne mogu ili se ne usuđuju sagledati posljedice.

I jedva da se ovaj rat završio, već se pomišlja na novi, koji će prouzrokovati još veću nesreću i razaranje.

"Čovječe, opameti se.

Čemu sve ovo služi?

Razlučite zašto je potrebno ubijati sopstvenu braću", rekao je Alkar.

Ljudi osjećaju materijalno i ništa drugo.

Oni podešeni na materiju i nju obožavaju.

Sva je umjetnost u tom gradu bila lijepa, ali ono najljepše u njoj gubi vrijednost kad joj se oduzme duhovna snaga.

Ovo ljudi ne žele razumjeti, niti vide da je svijet bolestan.

Oni ništa od svega ovoga ne osjećaju i ne žele to osjetiti.

Alkar je rekao da je Zemlja bolesna i loša i da su ljudi duhovno bolesni.

To je još gore nego da boluju od neke najstrašnije bolesti.

Oni više nemaju osjećaja niti svjetla u sebi.

Andre se skoro gušio od tog lošeg utjecaja.

Ovo nije bio utjecaj koji su njegovi duhovni prijatelji donosili na Zemlju, koji je svet.

Na Zemlji je sve lišeno svjetlosti i topline i svuda su vladale strasti.

Gdje je nestala prava ljubav, koju je nekada davno Krist dao?

Ljudi nju više ne poznaju, jer ono na što se može naići jeste samoljublje.

Smatrao je ljude nepromišljenima; oni niti ne primjećuju da se često igraju svetom vatrom ljubavi kao da to nije ništa.

Kasnije će se otkriti da su ljudi bili nepromišljeni prema pravoj ljubavi i da će doživjeti mnogo patnje i pokajati se.

Ali onda neće proći mnogo vremena prije nego što se ljudi opet počnu igrati s njom na takav način da iz mnogih poteče krv

Toliko su ljudi okrutni.

Nikako nije mogao razumjeti zašto oni jedni druge nisu htjeli bolje razumjeti.

Zar nisu znali da je ljubav najveća Božja tvorevina i da bi se i sami mogli uskladiti sa svim što je lijepo, a koje znači sreću, samo da žele ići putem koji vodi prema gore?

On je zadrhtao kada bi sreo takve ljude.

Za njega je vječna ljubav značila sreću.

Žestoko ga je kada bi ljudi došli k njemu da bi iskusili seanse radi senzacije ili ubijanja vremena, a da pri tome nisu ulazili u dubinu čitave stvari.

Kada su iskusili slikarsku večer ili seansu, na kojoj je Alkar kroz njega govorio, onda su brzo sve zaboravljali, jer nisu uviđali svetost tog događaja i nisu osjećali koliko podrške i sreće su pri tome dobivali.

Ovo su bili ljudi koji su svuda sve kvarili.

Ali za njega je ovaj posao bio svetinja; on se borio i tisuće drugih skupa s njim za ovu veliku stvar: uvjeriti ljude u istinu o životu nakon fizičke smrti.

Alkar ga je stalno upozoravao na one koji u to nisu htjeli vjerovati.

"Prwmq njima budi rezerviran", govorio mu je on, "jer su oni opasnost za naš posao.

Zatvori se za ova bića; ja ću ti pri tome pomoći.

Onda ćeš im moći odgovoriti kroz naše čisto znanje.

Mi vidimo i poznajemo svako stanje duše.

Mi njih proziremo."

On se je platio ovih ljudi i držao se podalje od njih.

Još nedavno je držao jednu lijepu slikarsku seansu i mnogi su joj prisustvovali.

Alkar mu je rekao da kupi jedno veliko platno, koje je bilo namijenjeno jednom njemačkom slikara, koji je poginula u ratu i sada je želio slikati kroz njega.

On je kupio platno (fusnota u prvom izdanju: 0,90 m x 150 m) i boje i ostale potrepštine i bio je radoznao šta će na tom velikom platnu biti naslikano.

Ove seanse je uvijek držao preko dana, što zapravo nije bilo potrebno, budući da su crteži bili primljeni u mraku, koji su imali prekrasne linije.

Prije nego što je bio doveden u stanje transa, morao se prvo pomoliti; onda bi sjeo za štafelaj i čekao da se dogodi ono što se trebalo dogoditi.

Inteligencije ga nisu ostavile da ih dugo čeka i već za nekoliko trenutaka on bi bio u transu; tada bi njegov duh napustio svoje fizičko tjjelo, koje bi neki duhovni slikar zauzeo.

Zvanice, među kojima se nalazilo i nekoliko umjetnika, su pristigle točno u dogovorenoj vrijeme.

Slikar, čiji duh se pojavio, je iznenađujućim brzinom napravio umjetničko djelo.

Svima prisutnima to je bilo vrlo zanimljivo, jer, kako su rekla oba prisutna slikara, takvu tehniku ​​može imati samo onaj ko ju je doista učio.

Djelo je bilo gotovo u roku od dva sata, i nazvano je "Na irskoj obali", na njemu je bilo more sa stijenama.

Nakon toga se njegov duh ponovo vratio u svoje tijelo.

Ali nakon izvjesnog vremena ga je Alkar ponovo stavio u trans i obratio se prisutnima ovako:

"Vidite, dragi moji, da nam je moguće nastaviti raditi na zemlji i nakon smrti.

Ovu lijepu sliku je naslikao njemački slikar, Erich Wolff.

Ovaj mladi umjetnik, koji je poginuo u vašem zadnjem ratu (Prvi Svjetski Rat), je za vrijeme svog zemaljskoga života slikao na škotskoj i irskoj obali.

Mnogi članovi porodice vas pozdravljaju i Bog vas blagoslovio."

Seansa se završila.

Neko vrijeme nakon ovoga, on je dobio još nekoliko radova od ovog slikara.

Jedan od njih je bio posebno vjerno stvarnosti naslikan.

Ovaj Rad se zvao "Na škotskoj obali."

Jedan njegov prijatelj ga je dobio od Alkara na poklon.

Ovaj je za Alkara obavio neki posao, ne znajući čemu to služi.

Sve je to bilo vođenje.

Nakon što je Wolff završio sliku, pokazao mu je u vidovitom stanju kako i kuda brodovi plove oko te obale.

Kad je to djelo donio svom prijatelju, ispričao mu je što mu je slikar rekao, koje je ovome bilo vrlo zanimljivo.

Bila je to osebujna stijena s dva dugačka vrha, koju je zapljuskivalo more i predstavljalo prekrasan ljetni večernji ugođaj.

Nakon što je komad neko vrijeme visio na zidu njegova prijatelja, njegov šogor, koji je radio kao strojar na dugim plovidbama, došao je kući i, ušavši, odmah prepoznao škotsku obalu.

”Odakle ti škotska obala?” upitao ga je.

”Jesi li kupio ovu sliku u Engleskoj?

Ali Andreov prijatelj se samo nasmijao i pustio ga da govori dalje.

“Plovimo”, rekao je mornar, istodobno pokazujući s koje strane, “oko obale da stignemo do Nizozemske.

Ti vrhovi stijena već su izdaleka vidljivi i često se po njima orijentiramo.

Na brodu onda kažemo: “Vrhovi se naziru.”

Naslikano je nevjerovatno tačno, upravo onako kako je u stvarnosti.”

Nakon što je završio s govorom, Andreov prijatelj mu je rekao da je ovo djelo primio medij koji,kao prvo, u običnim okolnostima ne zna slikati, drugo, sve i da jest, toga nije bio svjestan, jer je bio u transu i, treće, nikada nije vidio Škotsku, Irsku ili Englesku.

Mornaru je to bilo divno i morao je dugo posmatrati prekrasnu sliku.

To je ipak bio dokaz da je ovdje neko drugi bio na djelu.

Da to nije učinio on, Andre, nego da se netko drugi poslužio njegovim organizmom.

Wolff je za njega napravio šest velikih djela, koja su sva bila prekrasna.

Andre je bio sretan, vrlo sretan sa svojim darom i sa svim svojim radom.

Zato je želio da se ljudi udube u to.

Ovaj posao su ljudi proglasili đavolskim.

Jesu li Alkar i ostali duhovi bili đavoli?

Ne?

Do sada je on njih upoznao kao duhove ljubavi.

Još nedavno je bilo divno kako ga je Alkar štitio i kako se oprezno ophodio sa njegovim darom.

Andre je bio bolestan, uhvatio je jaku prehladu.

Ipak je tog dana odradio svoj posao, mada je žudio za krevetom.

Predvečer je dobio visoku temperaturu i mislio je da će uskoro zaspati, ali je na svoje veliko nezadovoljstvo u sedam sati dobio poruku od Alkara da ovaj želi slikati.

Tada je rekao u sebi: "Ali za ime Boga, ja sam bolestan"; ali odmah zatim začuo je Alkara kako po drugi put govori: »Pobrini se da budeš spreman oko osam sati; mi slikamo, André!"

Onda se više nije žalio.

Ono što je Alkar želio je moralo biti dobro.

Kada je to rekao roditeljima, njima je to bilo čudno te su ga oni čvrsto savjetovali da toj želji ne udovolji.

Kako bi moga oslikati bolesnog tijela?

On se dvoumio; roditelji su ga konačno uvjerili da to odbije te je on odlučio da ide u krevet.

Ali ono na što niko nije računao se dogodilo.

On odjednom pade u trans i Alkar poče govoriti kroz njega njegovim roditeljima: ”Vidite, dragi moji, kada hoćemo, mi možemo sve.”

Večeras ja slikam i vi ćete kasnije razumjeti zašto sam upravo sada uzeo njegovo tijelo.

On ode u Andreovu sobu, izvrši sve pripreme i poče slikati.

Od petnaest do osam do skoro deset sati Andre je ostao u transu, a kad se probudio, odmah je osjetio da su groznica i bolest nestale.

Ovo mu se svidjelo i otrčao je ocu i majci da im kaže.

Malo zatim Alkar mu reče:

“Cvijeće koje sam naslikala nije baš lijepo.

Moja je namjera bila izliječiti te i u tome sam u potpunosti uspio.

Nisam mogao ovo učiniti bolje nego preuzeti tvoje tijelo.

Tako, vidiš, sinko, uvijek se prepusti, uvijek mi vjeruj.

Tvoje materijalno tijelo je pod mojom skrbi.

Nastavit ću paziti na tebe.”

Te večeri je Andre plakao od sreće i zahvalnosti jer su duhovi bili tako dobri prema njemu, a njegovi su roditelji u svojoj molitvi također zahvalili Alkaru za veliku pomoć i za ovaj prekrasni dokaz koji su od njega dobili.

Ovo je bila čista, neprikosnovena ljubav; Duhovna ljubav iz viših sfera.

Koliko njih je već uspio uvjeriti dokazima koje im je Alkar dao?

Ne bi li ovu svetinju trebalo brižno čuvati?

Nisu li to bili dobri vragovi?

Nisu li to bili vragovi koji vole ljude?

Sve je učinjeno da im se pruži dokaz, da ih se uvjeri u život nakon fizičke smrti.

Spiritizam i sve što je s tim u vezi za njega je bila sveta stvar.

Oni koji rade iza vela, ne tražeći zahvalnost, žele učiniti sve da ljudima donesu sreću i istinu.

Ne bi li onda trebalo ponizno kleknuti i sve prihvatiti sa zahvalnošću?

Oni žele ljude vidjeti sretnima!

Ne, nisu to vragovi, ovi duhovi ljubavi, iako ih ljudi na zemlji, u svojoj iskrivljenoj mudrosti, često pogrešno smatraju takvima.

Oni misle da svojom zemaljskom mudrošću mogu razumjeti duhovno, a to nije istina.

Morali bi morali biti interno usklađeni sa svim ovim; onda bi to mogli osjetiti, ali oni su previše materijalizirani.

Zemaljska mudrost nije duhovna moć i nema nikakve veze s njom.

Kao da nismo svi isti pred Bogom!

Da li kralj na zemlji uvijek vrijedi duhovno više od tesara?

Ne zapravo.

Ipak, ljudima se često nameće ovo mišljenje.

Toliko je puta vidio kako su takozvani veliki ljudi, koji su na zemlji bili znanstvenici, čak i duhovni znanstvenici, i koji su prošli kroz seanse, bili duboko, duboko nesretni i tražili da im se pomogne.

Tek tada su shvatili da je spiritualizam nešto lijepo.

I tu su stajali sa svim svojim proučavanjem i svom svojom mudrošću, koji ih nisu duhovno odveli dalje.

Uostalom, oni nisu živjeli u skladu s tim.

Ipak, bilo je i učenjaka koji su našli svjetlo i sreću na "Onoj strani", ali oni su i bolje živjeli na zemlji; oni nisu zaboravili Boga i bili su dobri prema drugima.

To je bilo dobro koje su nosili u sebi, kako je Bog želio da čine.

Ovi nisu nosili maske, kao neki drugi, čije će vrijeme također doći jednog dana na Onoj Strani.

Tamo će maske pasti i oni će stajati goli; njihova moć tada nestaje.

Ali na zemlji su oni ljudi koji sve kvare i na koje ga je Alkar uvijek upozoravao.

To njemu još i nije bilo tako strašno, ali kada to rade pod krinkom duhovnog, onda je to mnogo gore i oni su izgubljeni.

Onda oni ispred sebe grade duhovni zid i iza njega odapinju svoje materijalne strijele, koje trebaju pogoditi poštenog i jednostavnog čovjeka.

Takve su njihove maske za ovaj svijet.

Tako oni žive pod krinkom duhovnih bića.

Za njih je sve gubljenje vremena.

Ali za to je duhovni rad presvet.

Njihova srca jesu i ostaju hladna na sve i kod njih ono lijepu ne dolazi do izražaja.

Božanska iskra, kojom su se mogli uskladiti sa višim sferama i svime što je lijepo, više ne svijetli, već se polako prevarila i ugasila poput noćnog fitilja.

Zbog takvih ljudi je prošao je kroz dosta borbe i sada kada je došao do tačke kada je shvatio kamo žele ići, igrao se s njima jer je sada imao snage.

Sada je prozirao sve.

Dotle ga je Alkar doveo i razvio njegov duhovni osjećaj.

To je ono što ovi ljudi ne čini, jer uvijek iznova padaju u svoj materijalni svijet.

A ipak, Alkar je htio da se on potpuno predaje, jer nikome se ništa nije smjelo uskratiti, budući da su oni koji su se pošteno predavali također dolazili k njemu.

”Izdigni se iznad svega”, govorio je Alkar, "da ti se srce ne bi zatvorilo za one dobre.

Uskoro ćeš moći osjetiti kada ti prilazi otvoreno srce, jer to srce zrači prema tebi.

Budi uvijek pripravan, makar ti opet predstojala takva borba, jer kroz borbu ćeš učiti.

Stoga imaj vjere; mi stojimo uz tebe i ostajemo tvoji nevidljivi pomagači."

Alkar je mnogo tako sa njim tako razgovarao i to mu je dobro činilo, jer mu je ponekad znalo postati previše i onda bi od brige i tuge jedva mogao nastaviti.

Ljudi su htjeli sve više i više sve dok im sve to više nije imalo vrijednosti.

Šta li će se večeras dogoditi?

Možda bi opet pošli za njim da bi ga kasnije pljusnuli u lice.

Ali on je bio spreman, koliko god mu ljudi otežavali posao.

Alkar i njegovi prijatelji to nikada nisu činili.

Oni su prefinjeni i čisti u svojim odgovorima.

Oni nikada ne vrijeđaju nikoga i uvijek slijede put ljubavi.

Oni imaju samo svoj zadatak na umu, a to je rad za spiritualizam.

Ljudi to tek napola razumiju i ne žele učiti iz toga, iako dobivaju tako divne lekcije.

Ipak, dobivaju to za svoje dobro, jer se kroz to moraju razvijati.

Mogućnost da se može doći u kontakt s onima koji su umrli na zemlji nije radi senzaije.

To duhovnom svijetu nije u cilju.

Čovječanstvo mora krenuti naprijed, naviše, prema Bogu.

No, došavši na pola puta, ne mogu dalje i vraćaju se tamo gdje im život opet postaje lak.

To ih ne košta snage, nego ide samo po sebi.

Tako guraju naprijed; život se okonča, a za njih nije niša drugo do život ovozemaljskih užitaka.

Njegovo sumorno raspoloženje i dalje nije popuštalo, ali u takvom stanju duha mogao je tako dobro razumjeti veliku Kristovu patnju.

Krist se dao za ljude.

Davao je sve više i više, a kad više nije mogao dati, tukli su Ga.

Krist je pustio da čine kako su htjeli i postajalo je sve gore i gore, jer su htjeli još više.

Njima je trebalo Njegovo Meso i Krv.

A kada je bio pribijen na križ, ljudi su tek onda u njemu vidjeli pravo dijete Božje.

Kad su se oblaci razišli i pojavilo se Božje Svjetlo, svi ti ljudi su vidjeli da je On jednostavan Čovjek koji se htio potpuno predati.

Krist je također bio sin tesara, ali je On imao mnogo veću snagu od njega.

Krist je činio velika čuda.

Krist je bio Veliki Duh.

On je, Andre, činio čuda u malom.

A ipak je i on smio raditi ovaj posao i liječiti bolesne.

No, za razliku od Krista, on slijepima nije mogao pomoći da progledaju, jer je on bio tek nesavršen čovjek

Krist je bio Savršeni čovjek, Sin Božji, koji se u potpunosti dao za ljude; ipak su Ga razapeli.

Ubrzo su ljudi zaboravili to veliko čudo i nastavili griješiti sve više i više.

Kad je bio u tužnom i tmurnom raspoloženju, mogao je tako dobro osjetiti i razumjeti kakva je to patnja morala biti za Krista.

Krista, jednostavno srce, kojega su njegova braća i sestre mučila i bičevala.

Ni kada je Njegova krv tekla nije bilo dovoljno.

Takvi su ljudi.

Alkar mu je stavio Isusa kao primjer i rekao:

”Ne brini i radi svoj posa, Andre.

Budi spreman na sve i slijedi Onoga Koji je trpio za sve nas.

Ti radiš isti posao, sine moj, ali sve u malom i nemoj pokušavati da se sa Njim porediš.

Budi zadovoljan ovom srećom i ostani na ovom putu.”

Imao je još mnogo toga za naučiti, znao je to i učit će sve dok je na zemlji.

Jednom je osjetio veliko zadovoljstvo, koje je morao osjećati i Krist, i radi toga je sve još bolje razumio.

Došli su po njega zbog devetomjesečnog djeteta koje je bilo teško bolesno, s visokom temperaturom i nepokretno je ležalo u krevetiću.

Nije znao kako se to dogodilo, a zamišljati nije htio, ali kad je stao kraj kolijevke rekao je roditeljima: "Sad ću vam pokazati kako je Krist liječio."

Oni ga čudno pogledaše, ali ne rekoše ništa; za tako nešto je situacija bila preozbiljna.

Kleknuo je i usrdno molio, kao što je inače činio kad je trebalo liječiti bolesnika.

Preklinjao je Boga i Krista za pomoć i molio: “Daj Svojim veleposlanicima snage da mi pomognu u ovom lijepom poslu.

O, Isuse, pomozi mi.

U Tvoje ime ću izliječiti ovoga malog, kao što si Ti činio.”

Odjednom, nikada neće zaboraviti ovaj lijepi, veliki trenutak, njegova je ruka bila lagano podignuta i čudnom silom prinesena djetetovoj glavici, dok je njime prostrujao predivan osjećaj velike sreće.

Nakon nekoliko minuta ruka mu je vraćena unazad, a mališan je odmah zatim otvorio oči, počeo se smijati, vrištati i udarati nogama i bio je izliječen.

Roditelji su ga gledali s divljenjem i suze su im potekle.

O, kakav je to bio dan!

Koje veliko čudo se dogodilo!

Alkar mu je rekao: ”Zahvaljujući tvojoj velikoj ljubavi prema Kristu i prema našem radu, tebi je bilo dozvoljeno učiniti ovo.”

Osjećao se kao u raju.

U molitvama je uvijek tražio pomoć, ali mu je bilo jasno da ne može svaki bolesnik odmah ozdraviti, jer bi u tom slučaju bi morao biti ravan Kristu, a to ne bi mogao biti ni za tisuće godina.

Ali za njega je bila sveta zapovijed pobrinuti se da uvijek bude spreman primiti više struje kako bi ih prenio bolesnima.

Stavljanjem ruke na djetetovu glavu ono je bilo izliječeno.

Tako je i Krist činio tijekom svog života na zemlji.

On, Andre, nije bio bičevan, ali je mogao biti završiti u zatvoru jer nije bio liječnik i stoga, prema zemaljskim zakonima, nije bio kvalificiran za liječničku praksu.

Krist je prije mnogo stoljeća bio Savršeni Čovjek na zemlji i neki drugi Krist se više neće pojaviti da se žrtvuje za čovječanstvo, jer Isusa i nakon svih ovih stotina godina još uvijek ne razumiju.

Tako je on s brigom razmišljao tijekom tog dana

Nije se mogao osloboditi toga i bio je umoran od sveg tog razmišljanja.

Ali sada je tome morao doći kraj, jer pozvani su već pristigli i seansa je trebala domalo početi.

Alkar će mu dat i snagu, kao i uvijek.

Seansa je počela.

Prvo su s pomoću križa i ploče zabilježene mnoge poruke; bilo je za svakoga ponešto i mnogi su se ponovno povezali s članovima obitelji i prijateljima koje su privremeno izgubili.

Na taj se način čovjek krijepio, duhovno krijepio i bio sretan jer je dolazio u kontakt sa svojim najdražima.

Kako je to bilo lijepo!

Kada je ovaj dio seanse završio, nastupio je trenutak mira, nakon čega ga je Alkar uveo u trans i svojim jasnim glasom uputio prisutnima sljedeće riječi:

”Dobro veče, moje sestre i braćo, sada vam želim govoriti o ljudskom časovniku.

Ja vam mogu pomoći i pomoći ću vam.

Hoću vam rado pomoći, ali kako?

Već mnogo puta, svaki put iznova, sam vam rekao: ja ću vam pomoći ako Bog da.

Slušajte sada pažljivo ono što ću vam reći i što je vama zapravo već poznato.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da, iako to znate i iako razmišljate o tome, vi ljudi, sa svojim ljudskim mislima, ne djelujete uvijek u skladu s tim znanjem.

Tik-tak, gore dolje, to je vrijeme.

To je klatno časovnika.

Ono ide tako redovito: tik-tak, tik-tak, neprekidno: tik-tak.

Ali sada mislite da će i vaš život nastaviti teći tako glatko kao sat koji je navio urar.

Ali nastavlja li se život svima tako glatko i redovito?

Je li to za svakoga, taj tik-tak-tik dnevnih briga, posla ili obaveza?

Ili u njemu postoji zvuk koji vi ne čujete?

Zar u tome nema zvuka koji osjećate i koji vas, ljude, razlikuje od tog svakodnevnog, monotonog otkucaja časovnika?

Nije li upravo ona Božanska iskra u vama ono što vas razlikuje od toga i što vas stavlja iznad svega što je mehaničko?

I ne sadrži li ta Božanska iskra Božansku Moć Ljubavi?

Nije li upravo ono što ljudi nazivaju ljubavlju vrijedno življenja i vrijedno doživljavanja?

Zar to nije ono najljepše, ono najbogatije i ono najbožanskije u čovjeku?

Svatko za tim žudi, od malena; gotovo bih rekao: od još nerođenog djeteta pa nadalje, ljudi čeznu za ljubavlju.

I ljuba raste i ljubav postaje ljepša; ona postaje snažnija i pokreće planine.

Bez te ljubavi, život bi bio pustinja.

Oni koju posjeduju ljubav, oni su sretnici.

Oni koji su upoznali ljubav žive u njoj, a oni koji nisu upoznali ljubav sretni su kada osjete u sebi tu veliku snagu, tu veliku, svetu snagu, svetost onoga što bi mogli dati.

Razumijete li to, prijatelji?

Pratite li to, prijatelji?

Da bi vaš život mogao biti život u mislima?

Koliko biste mogli dati?

Neka ono što je u vama bude najljepše i najsvetije, da, naj-najsvetije; uvijek.

Jesam li vam večeras rekao mnogo toga novoga?

Ne znate li to već dugo?

A ipak se pitam: nisam li vam pomogao, nisam li vas probudio, nisam li iznio mnoge i lijepe stvari koje postoje u čovjeku i razlikuju ga od stroja?

I kada Bog, u svojoj velikoj dobroti, učini da osjetite ovu ljubav u svom zemaljskom životu, imajte vjere, prijatelji.

Božja je volja, nikad to ne zaboravite, da postoji takva ljubav i da postoji takva veza ljubavi.

Može li ikada biti Božja volja da se takva veza prekine?

Ne, kažem vam.

Budite stoga uvjereni u život posvećene ljubavi i pustite s vjerom da životni časovnik nastavi otkucavati.

To je Božja volja.

Jednom će doći vrijeme kraja svakog stroja, vrijeme kada će on biti istrošen i potrošen.

Tada će životni časovnik prestati sa kucanjem.

Tada čovjek više neće čuti taj tik-tak i tada će on čovjeku nedostajati

OTada mnogima ostaje praznina i tada je u tebi velika tuga za tim vjernim prijateljem, tom vjernom dušom, koju si volio.

Ona odana duša koju si volio koju si podržavao, koja je tebi pomagala, kojoj si davao ljubav i koja je tebi davala ljubav, čovjeku toliko ovdje na Zemlji nedostaje.

Tada nastaje praznina u vama jer ne vjerujete u Zagrobni život.

A kada taj časovničić prestane kucati, sjetite se velike ljubavi kojom je ovaj čovjek zračio.

Mnogo ljubavi koju je dao, ali i mnogo ljubavi koju je htio, ali nije mogao dati, jer ga ti, ljudsko biće, s ljudskim mislima, nisi razumio i nisi osjetio ljubav koju ti je htio dati.

Nisi vidio ruke koje su ti je donijele, nego si ih nesvjesno odgurnuo.

Mnogo mu možete pomoći svojom molitvom Bogu, u kojoj tražite oproštenje što niste htjeli vidjeti toliku ljubav.

Možete Ga u svojoj molitvi zamoliti da dopusti da Svojom svjetlošću obasja dušu koja je dala, ili htjela dati, toliko ljubavi.

Možete tražiti oprost za njegove grijehe, jer svaka osoba griješi, bilo svojevoljno ili nevoljno.

Čovjek griješi već samim tim što je čovjek.

A kada dođe vrijeme da se Bogu svidi da i u vama zaustavi to klatno, neka bude mnogo onih koji će za vas uputiti molitvu Bogu da vas brzo dovede u Svjetlo.

Vjerujte u Boga, vjerujte u Božju ljubavu i vjerujte u svoju ljubav.

Amen”

Alkar je završio sa govorom i tiho se povukao.

Bila je to lijepa seansa i ljudi su se osjećali kao na svetom tlu.

Svi su bili sretni.

O, ta lijepa, veličanstvena istina, poslije moći vječno živjeti na onom svijetu!

Veče se završilo.

Gosti su otišli kućama i pitali mogu li ponovno biti prisutni na sljedećim sastancima, kako bi ponovno mogli poslušati ovaj prekrasni, jasni glas koji im se obratio s toliko ljubavi.

Nekoliko dana kasnije, Alcar je najavio da želi održati još jednu seansu, a Andre je tada pozvao i druge, tako da je krug postao još veći nego prošli put.

Svima je trebala duhovna podrška i snaga, koje su im sa Druge Strane bile poklonjene.

Otac i majka su mu ovaj put također mogli pomoći, jer predviđanje, koje je prenio svom ocu, se ispunilo, onako kako mu ga je i Alkar u početku dao.

Mnogi su te večeri stupili u kontakt i sa svojim najbližima koji su već bili na drugoj strani i svaki dokaz koji su dobili bio je uvjerljiviji od prethodnog.

Sve je svjedočilo istini i ljubavi.

Na ovo se moglo graditi dalje; ovo je bilo čisto znanje.

Divno je to bilo!

Niti jedan mrtvi nije pozvan, ali su mrtvi došli sami od sebe i obratili se onima koji su ostali iza njih.

Ovdje se više nije trebalo sumnjati; ljudi su znali da mrtvi žive.

Oni su dali krasne lekcije, koje su bile slobodne od svake vrste samoljublja i egoizma.

Sve je djelovalo čisto i neprikosnoveno.

Tako su to prenijeli oni koji su otišli prije njih.

I tako su mogli biti sretni ne samo oni koji su još živjeli na zemlji, nego i oni koji su već bili na drugoj strani, jer im je Bog dopustio da tu sreću donesu svojim najdražima koji su ostali na zemlji u patnji i tuzi, za koje im je On dao snagu i kontakt.

Prijatelji na Drugoj Strani su bili sretni, jer su mogli uzviknuti: ”Mi nismo mrtvi; mi živimo.

Ne žalite; mi ćemo vam doći i pomoći vam.

Mi vidimo kroz materiju i možemo vas voditi kroz sve močvare.

Mi vidimo opasnost, jer smo oslobođeni grube materije.

Sada smo fino usklađeni i živimo u Svjetlu.

To je snaga koju smo mi, ovdje u Vječnosti, primili od Boga.

Ne zatvarajte uši; mi smo s vama i hoćemo vam pomoći.

Ne tražite nas u daljini; mi smo blizu.

Ne tražite nas u grobu; mi stojimo pored vas i živi smo.”

Andre je čuo te riječi toliko puta, ali uvijek iznova ovo je zvučalo kao lijepa glazba u njegovim ušima i ušima svih ostalih: “Mi nismo mrtvi, mi smo živi”.

Najprije su ponovno uz križ primljeni podaci, a potom se javio Alkar koji se nazočnima obratio sljedećim riječima:

”Evo me opet.

Dobro veče, moji prijatelji i prijateljice, sestre i braćo.

Večeras bih vam želio govoriti o Vjeri, Nadi i Ljubavi.

Jednom ćemo zauvijek biti svi zajedno.

Zapamtite ove riječi dok još živite na Zemlji.

Tako je divno doći k vama, donijeti vam svjetlo s "One strane"; svjetlo koje nam Bog daje, da je donesemo vama.

Božansku ljubav.

I zašto je tako divno biti ovdje?

Jer među vama vlada sklad; sjedinjenost duše sa dušom, koje je tako potrebno.

Jer sklad stvara atmosferu koja je sveta i lijepa, kakva se kod nekolicine ljudi može naći.

I zato sam ja zahvalan da smijem doći među vas.

Dobro me shvatite kada kažem: smijem.

Jer to nije moja volja već Božja sveta volja, koju ja sprovodim u djelo.

I zahvalan sam da je smijem sprovesti u djelo.

Tako je divno biti u vašoj sredini, jer osjećam sve zrake oko sebe koje zračite i to mi daje takvo povjerenje da se ovdje neće dogoditi ništa osim dobrog.

Nešto dobro dolazi od svih vas, jer dobro znate i želite.

Zato što ste puni želje da učinite ono više i želite samo to više.

Pa čak i ako to ne primijetite odmah i čak i ako to još ne znate, želim vam ovo reći jer vam to može biti poticaj da nastavite ovim putem, koji će vas ojačati i izgraditi.

Ma dobro, svatko treba podršku u životu i znam da će vam ovakva moja riječ dobro doći.

Tamo, svi podignite pogled.”

Alkar je pokazao svojom desnom rukom prema gore.

“Tamo ćete vidjeti Vjeru, Nadu i Ljubav i od ovog zadnjeg vidjet ćete najviše; to je Ljubav i ona je lijepa.

O, kako je ona lijepa.

Vjerujte u to i ponašajte se u skladu s tim, jer bez vjere u Drugi Svijet, bez nade u bolje i bez ljubavi koja čini vezu, život bi bio neutješan.

Te tri riječi, Vjera, Nada i Ljubav, vam daju pogled u Božansku milost.

Ako vam Bog da Vjeru, Nadu i Ljubav, onda je to više nego što bilo koje ljudsko biće zaslužuje.

I kada se to ne bi posjedovalo, bi li život bio podnošljiv?

Kada čovjek ne bi vjerovao u Boga, kada ne bi vjerovao i imao vjere da će nam On sve to dati, ne bi li život ovdje na zemlji bio duboko i duboko tužan?

Ona je tako lijepa, tako sveta, to trojstvo, i tako značajna za ljudsku dušu.

Ona je tako velika, tako čista.

to je više nego što možete shvatiti.

Ali ako uzmete samo mali dio svega toga i ako imate makar malo vjere, malo nade i iskru ljubavi, onda već uzimate i zgrabite nešto od tog beskrajno jasnog, tog, oh, tako lijepog, tog Božanskog.

A Vi se, čovječe, morate pobrinuti da to raste, da se širi, da postaje moćnije i ljepše; da oblak vjere, oblak nade živi u Vama i da pustite da sunce ljubavi sja u plavom sjaju.

Tek onda ćete imati ono eterično zračenje oko sebe.

Tada iz Vas izlazi nešto lijepo, nešto predivno i Bog vidi svoju djecu onako kako ih On želi vidjeti.

Vjerujte, nadajte se i volite, onda će Vas Bog blagosloviti.

I tada ćete moći zazvati Boga, leći pred Njega u poniznoj zahvalnosti i zahvaljivati ​​mu za ono lijepo, sveto i božansko što Vam je donio u život.

Tada je to ono lijepo u životu; to je Božanska svjetlost.

Ali, na žalost, ima još mnogo onih koji tu Svjetlost ne vide ili neće da vide.

A ako čovjek u sebi nosi vjeru, nadu i ljubav a ne nađe ih na svome putu, onda je to tako teško, tako tegobno, tako neplodno; tada je kao izgubljen.

Onda se na tom putu naiđe na grmlje kupine koje posvuda raste i to se grmlje mora razdvojiti rukama ako se želi pronaći pravi put.

Tada ruke počnu krvariti i trnje treba vaditi iz mesa jer to jako boli.

Onda je taj put težak.

Ali vjera, nada i ljubav moraju rasti u Vama samima i morate shvatiti da uz Božju pomoć možete savijati to grmlje, jer ćete onda moći pronaći put do lijepog, do visokog i do svetog.

Morate vjerovati da ćete pronaći taj put i onda ćete ga konačno i pronaći.

Vjerujte, vjerujte.

Vjerujte u sebe, imajte nade u bolje i dozvolite da nada u Vama procvjeta.

Borba je dobra, prijatelji, borba će vas ojačati, ali ta borba vas treba odvesti do tog trojstva, Vjere, Nade i Ljubavi.

Morate se boriti dok ne postignete ovaj cilj.

Jednom ćete pobijediti.

Ali sve dok se budete opirali poteškoćama, vaša borba će postajati sve teža a put sve teži.

Onda na tom vašem putu neće biti samo grmlje kupine, nego će na njemu rasti sve što ima trnje, visoko kao planina.

I nećete proći sve dok se ne povinete Božjoj volji, ponizno kleknete i kažete: “Bože, oprosti mi, pogriješio sam.”

A kad podigneš pogled i u daljini vidiš prekrasne boje kojima piše “Vjera, nada i ljubav”, tada će sve trnje za vas nestati i put će biti gladak, sjajan i poput staze svjetla, otvoren .

I tada ćete pristupiti svjetlu raširenih ruku i biti zahvalni što ste to uspjeli postići.

Imajte vjere, imajte nade i spoznajte ljubav.

Spoznajte ljubav prema bližnjemu, spoznajte ljubav prema svim Božjim stvorenjima, spoznajte ljubav prema onima koji su otišli od vas.

Spoznajte ljubav prema Bogu i spoznajte ljubav prema onima koji va s ne razumiju.

Vaš put nije lagan, ali uz Božju pomoć, sa vjerom, nadom i ljubavlju, koju će On u vas staviti, doći ćete u svjetlost.

Vjerujte u to, uvijek vjerujte u to.

Divno je biti u vašoj sredini i moći ti dati sve ovo; moći reći što na srcu leži, pridobiti uho koje sluša, um koji razumije i dušu koja traga za višim.

Neka moje riječi, koje su tako jednostavne a žele tako mnogo reći, u vaša srca stave malo Božanske svemoguće snage.

Neka svi vi u teškim trenucima samo vjerujete, imate nadu i živite u Božjoj ljubavi.

Bog vas blagoslovio!

Amen."

Seansa se završila i svi su okrenuti ka sebi otišli svojim kućama.

Opet im je progovorio jedan Božji izaslanik i oni su se osjetili okrijepljeni, duhovno i tjelesno, jer su im Alkarove riječi dale blagotvorni mir i svetu snagu za duh.

Ovo je bio utjecaj sa One Strane, koji su donijeli "mrtvi".

Svi su imali dokaze o nastavku života i bili su uvjereni da smrt nije smrt.

Ljudi su osjećali svetost i čistotu ovih lijepih večeri.

"Još više ovakvih večeri će uslijediti, Andre", rekao je Alkar, "i mi ćemo nastaviti donositi ljudima snagu sa Ove Strane.

Budi jak i moli se Bogu da nam i dalje daje snagu da bi je kroz tebe darovali ljudima.

Hvala ti, sinko.

Sada idem."

Alakar je otišao, ali je Andre i dalje osjećao njegovu snagu pored sebe, koje će uvijek biti tako, sve dok je on na Zemlji.

I on će stalno moliti Bogu da može zadržati Alkara, jer mu je njegov posao bio svet i mio.