Već rano ujutro majka je otišla u grad i oko deset sati je bila druga po redu koja je puštena da uđe kod tog gospodina.

“Uđite, gospođice, i sjedite.

Vi dolazite od D., je li tako_”

Majka Hendriks potvrdno klimnu glavom.

“Ja sam već znao da ćete Vi doći, ali kako i od kuda, to ću Vam reći kasnije.

Ja Vas hoću u neke stvari uvjeriti a ništa o Vama saznati.

Dakle, odgovarajte samo sa da ili ne da biste potvrdili ispravnost onoga što ću Vam reći.

Razumijete li što mislim?

“Da, gospodine.”

“Onda slušajte.

“Vi dolazite zbog svog djeteta, zar ne?”

“Da.”

“Donijeli ste njegov portret.”

Majka Hendrik nije ništa razumjela, kako je taj čovjek to mogao znati, ali izvadi portret iz torbe i dade mu ga.

Nakon što je držao Andreov portret nekoliko minuta, on upita: “Ne čini li Vam se da se Vaše dijete čudno ponaša?”

Majk Hendriks poče plakati.

“Hajde, morate se suzdržati, to, naime, nije tako strašno”

Smirite se, jer će sve to biti bolje, vjerujte mi.”

Majka se više nije mogla savladati te su joj suze obilato potekle.

“Hajde, majčoce, to naime stvarno nije tako strašno, budite snažni.”

Ja Vam naime imam nešto lijepo reći.

Vaš dječak naime posjeduje neprocjenjiv dar, koji mu je Gospod podario.

Njemu ništa ne nedostaje, ali nešto sa njim jeste po srijedi.

Neka jednom dođe k meni.

Uvjeravam vas da ću to njegovo stanje uskoro popraviti; ali onda želim razgovarati s njim što je prije moguće.

Vjerojatno je Vama čudno da ja, koji nisam nikada vidi ni Vas ni Vašeg sina, znam o njegovom stanju?”

“Da, gospodine, za mene je to zagonetka.”

“Sve će Vam to kasnije lično objasniti Vaše dijete.

Još jednom Vam kažem, pošaljite što je prije moguće meni i budite sretni zato što on, kao i ja, može raditi ovaj posao.

Budite zahvalni da mu je Gospod dao ovu snagu da će moći služiti kao instrument

On će, kao i ja, biti alatka koja će uvjeriti ljude o životu poslije tjelesne smrti.

On je trenutno pod duhovnim utjecajem, koje Vi još ne razumijete.

Ali ni to neće trajati dugo jer će Vam lijepi značaj svega ovoga otkriti Vaše dijete.

Drago mi je da sam Vas upoznao; i ovo ćete kasnije bolje razumjeti.

Sve je to Vođenje.

Još jednom Vam kažem: budite sretni sa svojim sinom.

Idite sada kući pošaljite ga što prije moguće meni.

Majka Hendriks je bila pod utiskom svega što je čula.

Ona upita što mu je dužna, ali gospodin Waldorf nije htio ni čuti za to.

“Ništa, gospođice, ja njemu rado hoću pomoći.”

Sva ta potištenost, sva ta utihnulost će uskoro biti skinuta s njega a onda možete opet biti srećni.

Sada otpustite svu tugu od sebe i kažite svom mužu da i on može biti Bogu zahvalan da je vaš sin dobio ovaj prekrasni dar.

Majka Hendriks je otišla.

Nije znala što da kaže; njoj ništa nije bilo jasno.

Sve joj je bilo tako čudno; ali postojalo je nešto što je otklonilo svu tjeskobu s kojom je došla ovamo.

O, kada bi to samo bilo istina!

Nije ona čeznula za tim da Andre dobije nešto tako kao što ima gospodin Waldorf, samo da njenom dječaku bude bolje.

To je bilo najglavnije.

To je bio sunčan dan za porodicu Hendriks, koje će tek kasnije postati jasno.

Otac je odmah obaviješten o svemu, a za stolom je njegova žena htjela također sve ispričati i Andreu.

Hendriks se prvo nasmijao na sve to.

Zamisli takvu besmislicu!

Andre bi također trebao tako nešto raditi!

Poslije mu je to i njemu bilo čudno.

“Pa, sad, Mari, vidjet ćemo!

Ali što ću ja onda sa radnjom!

Treba li ona, nakon svih tih stotina godina koliko su djed i moj otac radili u njoj, promijeniti vlasnika kad ja više ne budem mogao raditi?

A ne, to tako neće moći, Mari, i to se neće ni dogoditi.

Što bi moj otac rekao da je još živ?

Hendriks to ne bi mogao nikako prihvatiti, niti je to želio.

Daj da se Andreovo stanje prvo popravi, onda bi vidio.

A ne, Mari, sve je to meni lijepo, ali ta radnja meni mnogo više vrijedi nego sve te druge stvari.

Pričekajmo i vidimo, jer ja vjerujem da je taj čovjek i tebe začarao.”

“Dobro, dobro, dosta si rekao, Willime.

Ja se ne dam začarati, a gospodin Waldorf je pristojan čovjek.”

Dakle, on je pristojan čovjek; ja već vidim kako ti bježiš sa njim i sad se stvarno moram smijati.”

Hendriks je neprestano gunđao.

Andreu nije bilo dobro, a sada mu je i žena počela, jer je došla sa pričama koje on nije mogao razumjeti.

Koliko god lijepo da je sve to bilo, njemu nije davalo mira.

Vidi šta radiš, Mari, meni je to lakrdično.”

“U svakom slučaju, Willeme, ti o tome možeš misliti što hoćeš, ali André ide tamo, jer mi je taj gospodin rekao da će mu uskoro biti bolje i ja smatram da mi ovo mirne duše možemo pokušati.”

“Dobro, dobro, ti si glagoljiva, nek bude kako ti kažeš.

Ako mu taj čovjek može pomoći, prihvatam, ali u ostalo ne vjerujem

Vidjet ćemo šta će se dogoditi.”

Majka nije znala kako to da kaže Andreu, a za stolom to pogotovu nije mogla.

Možda joj on neće ni vjerovati; ovo je pravilo nervoznom.

Ipak se to moralo obaviti.

Trebao bi to kasnije obaviti, kada ostane sama s njim; inače bi se otac opet mogao smijati i sve pokvariti.

Andre je došao za što i nije progovorio ni riječi.

No izgledao je malo bolje; nije više bio tako umoran i protekle je noći malo bolje spavao.

Nakon jela, otac je otišao te je majka dobila priliku razgovarati sa njim.

Andre, čuj, imam nešto da ti kažem; išla sam danas u grad zbog tebe, kod izvjesnog gospodina Waldorfa.

Tebi je jasno, Andre, da se mi brinemo za tebe.

Bi li ti jednom otišao kod njega?

Ja sam sa njim razgovarala i on je mene pitao da te što je prije moguće pošaljem k njemu.

Ja čvrsto vjerujem da bi ti taj čovjek mogao pomoći i on je ljubazan i dobar čovjek; vidjet ćeš i sam.

Ja sam to učinila za tebe, dječače.”

“Dobro, majko, otići ću tamo.”

“Hej, to je u redu,” mislila je majka, “to ide lahko”, da će tako brzo ići nije očekivala.

“Trebam li sutra ići tamo, majko?”

“Da, Andre, ako hoćeš, sutra odmah.”

Majka Hendriks se radovala da je to prošlo tako lako.

Kako je on postao svojstven dečko!

Andre je bio duboko zamišljen i bez razmišljanja je odgovarao na majčina pitanja.

Čak nije ni znao o čemu je ona govorila.

“Šta ste rekli, majko, gdje treba da odem?”

Gdje živi taj čovjek?

Imate li njegovu adresu?

“Pričekaj malo, Andre, da uzmem njegovu karticu, u torbi mi je; evo je”; i ona mu pruži karticu.

Andre je čitao: G.H. Waldorf, psihometrist, vidovnjak i medij koji liječi. Van Heelstraat 24 u G.

“Šta znače ove riječi, majko, je li ovo liječnik za dušu?”

Neki unutarnji osjećaj mu je govorio da nije, ali da ne bi razočarao majku, on o tome vise nije govorio.

Te večeri otkrilo mu se mnogo toga što mu se dešavalo i zašto ga je tolika tuga obuzela.

Čim je došao u svoju sobu, osjetio je nešto neobično oko sebe.

Isto kao da je nešto šuštalo, kao da je vjetar puhao kroz opalo lišće koje je ležalo u šumi.

Tako nešto još nikada nije osjetio i mislio je da je to jako čudno.

Taj ga je vjetar također natjerao da zadrhti; osjetio je da ta hladna struja ne dolazi izvana, jer su svi prozori bili dobro zatvoreni.

Tek što je ovo prestalo, kad se daska u kojoj je izrezivao svetog Antonija poče pomicati.

I sada je jasno čuo kucanje i opet je osjetio onaj hladni vjetar.

Tu se daska ponovo pokrenu i stade se čak i pomjerati amo tamo.

Zatim je ponovo čuo kucanje a onda ga obuze strah.

U glavi je osjetio vrućinu a srce mu je silno kucalo.

Ipak, pokušao je razmišljati.

Ipak je pokušao misliti.

Ma, nee, to ne postoji i on u to ne vjeruje; zato otrese ove misli od sebe.

Kad opet ugleda sve to.

Ovo je već bio treći put.

Najradije bi sklonio dasku sa svetim Antonijem, ali se nije usuđivao.

Bilo je nešto što ga je držalo na mjestu na kojem je stajao.

Ponovo začu ono kucanje, koje je sada postalo redovito.

Bila su to tri tiha otkucaja, koja je čuo da dolaze sa stola.

Postajalo mu je sve zagušljivije, strašno je to bilo.

Grlo mu se od straha skoro potpuno steglo.

Odjednom on začu glas koji mu reče: “Andre, budi miran i pomoli se.”

Nije znao kako je došlo do toga i zašto je to činio, ali on kleknu i poče se moliti.

U svojoj tjeskobi usrdno se molio iz srca, iz dna srca, Bogu da ukloni od njega ono tajanstveno što ga okružuje.

Opet se trgnuo.

Je li dobro čuo?

Osim toga, nije li i sebe jasno čuo kako se moli?

Glas koji je čuo je bio tih i nježan.

Govorio je sljedeće riječi: “Oče, pomozi mi da ga uvjerim.

I pomozi mi, Oče, također da se od njega sva tuga otkloni.”

To ga je duboko dirnulo jer je sada bio siguran da više nije sam u svojoj sobi.

“O, Bože, u ime nebesa, ovdje ima duhova.”

Pa, šta sam uradio?

U posljednje vrijeme nemam života.

O, Bože, zaštiti me od zla.

Pomozi mi, ja nisam počinio nikakvo zlo.”

Plakao je dok je preklinjao Boga da ga zaštiti.

Čitavo njegovo tijelo je bilo u šoku od svih ovih osjećaja.

“Zar se molitva jednog djeteta više ne sluša?

Pa, ja valjda nisam loš; nisam valjda ništa loše uradio i nisam svjestan nikakvog zla.

Oče, pomozi mi, pomozi mi!”

A kada se pomolio i malo umirio, začuo je opet onaj tihi glas kako govori: “Andre, ne uznemiravaj se, budi miran, smiri se, sine moj.”

Mi dolazimo da ti pomognemo i donosimo ti dobro.”

On sada dobi osjećaj da se budi iz sna, jer je taj glas zvučao tako blago.

Ali šta se ovim mislilo?

Za njega je to bila zagonetka.

Ipak je osjetio da je bio malo mirniji i on pomisli: “Bilo je isto kao da je neko položio ruke na moju glavu.”

Ponovo začu onaj glas: “Ostani miran.”

Andre, ne prekidaj sada kontakt koji nas je koštao mjesece i mjeseca rada na njemu i koji sada vidimo skoro završenim.

Budi srećan, jer mi ne dolazimo iz zla, nego iz dobra i donosimo ti jednu prelijepo istinu: stvarnost života nakon smrti.

Mi ti dolazimo reći da smrti nema, nego da takozvani mrtvi žive.

Oni nastavljaju živjeti u vječnosti, sa druge strane groba.

Još jednom, ostani tu gdje jesi i nemoj nas ometati svojim nemirom.

Mi ne dolazimo sa pogrešnim namjerama, nego tebe želimo koristiti kao instrument da ljude izvedemo na pravi put.

Mi želimo preko tebe kao medija ljudima oduzeti njihovo neznanje i umjesto toga im dati svoje znanje.

Velika istina, koja uči, da smo mi, koji smo prije tebe otišli sa zemlje, dakle, kako ti to zoveš, umrli, još živimo; ali u životu punom sreće, ljubavi i svjetla.

Životu punom čistote, koji će jednom biti savršen, koji na Bog daje.

I mi te molimo da nam pomogneš da našu braću i sestre uvjerimo u tu istinu.

Mi njima želimo dokazati da smrt ne postoji, nego da nastavljamo postojati u duhovnom životu.

Andrea su ove riječi duboko dotakle; on se nije mogao savladati te stade plakati od dirnutosti i sreće.

Ipak, još uvijek se nije mogao prepustiti, jer to je mogao biti i Đavo.

I on je dolazio ljudima sa lijepim riječima i najsjajnijim obećanjima, i to sve samo da bi ih uništio.

Najprije se probudi njihova taština, da bi ih onda, kad su potpuno bili u njegovoj vlasti, oborio.

Onda su nepovratno izgubljeni.

“Mi nismo đavoli”, začu Andre glas kako govori, “jer mi dolazimo za dobrobit.”

Ove riječi ga veoma prestrašiše, jer su tu bile njegove sopstvena misli izgovorene.

Ovo mu je bilo previše.

Ni njegove sopstvene misli vise nisu bile bezbijedne.

To su bile sotonske moći; nije moglo biti drugačije.

Onaj blagi glas progovori: “Dijete moje, mi nismo đavoli.”

Dijete moje”, reče li “dijete moje”?

Je li on to dobro čuo?

Ko bi njega osim oca i majke još zvao “djetetom”?

Šta bi sve ovo imalo da znači?

“Umiri se, moje dijete.”

Zašto mi nećeš vjerovati?

Zar je moj glas tako bezvučan, zvuči li đavolski?

Zar mi nismo svi Božja djeca?

Misliš li da Bog ne zove tako svu svoju djecu?

Opet kažem: budi uvjeren, dolazimo s dobrim namjerama i ja želim svu tugu koja te muči u posljednje vrijeme pretvoriti u sreću.

Sve tvoje puteve ja ću voditi i sav tvoj nemir pretvoriti u čežnju.

Čuj me i onda te pitam: jesam li ja od đavola?

Rekao sam ti da mi želimo ljudima dati ovu radosnu vijest, jer oni koji dolaze iz dobra daju ljubav, sreću i povjerenje.

Sada budi miran: učinit ću da postanem vidljiv i pokušat ću ti se očitovati.

Ali ostani tu gdje si, vidi me i primi me u svoje srce.

André sada ugleda veliki, bijeli oblak koji se pojavio iz kuta sobe, gdje je čuo šuštanje vjetra.

Usred tog oblaka postajalo je sve svjetlije i svjetlije i u toj svjetlosti počeo se stvarati lik, koji je postajao sve veći i veći.

Tu je postao potpuno vidljiv i sada je pred sobom jasno vidio duha, okruženog svom prekrasnom svjetlošću koja je zračila iz njega.

Andrea je ova prelijepa vizija duboko dotakla i to ga je umirilo, jer je sva tjeskoba, sva potištenost odjednom od njega bila oduzeta.

Želio je govoriti, ali se nije usuđivao.

Pojava je sada stajala u jakoj bijeloj svjetlosti, a oblak u kojem se prvobitno pojavila je potpuno nestao.

“Pogledaj, sine moj”, čuo je kako govori, “izgledam li kao Đavo?”

Po suzama sreće koje su tekle niz Andréove obraze duh je mogao vidjeti da je njegov strah od toga da bi mogao biti obuzet đavolskim silama sada potpuno nestao.

Sada ga je čuo kako govori: “Sine moj, bi li sada htio biti mije dijete?”

Andre je klimnuo glavom na način iz kojeg se vidjelo da mu se potpuno prepušta.

Upamti moj lik i ličnost dobro, jer me isprva nećeš moći više tako vidjeti.

Sve dobro upamti da, kada ja ne budem vidljiv, ne bi nekog drugog zamijenio za mene.

Kao što sam već rekao, ti ćeš biti moj instrument, a ja tvoj vođa, i mi ćemo zajedno objaviti ovu veliku vijest da smrt ne postoji, nego da mrtvi žive.

Neće sve ostati na ovome, jer ću ti ja u svemu pomoći.

I ne samo vođa, nego ću ti biti i brat i podrška u svemu.

Sad smo već došli dotle da si postao vidovit i sluhovno osjetljiv, a kasnije će ti se objasniti šta se večeras ovdje dogodilo.

Sad još ovo, a onda idem: odi sutra na onu adresu koja ti je data.

Taj gospodin je obaviješten o tvom dolasku, jer je i on pod našom zaštitom i ti ćeš raditi isti posao koji je on radio već duže vrijeme.

Idi sad na spavanje, sine moj, više ti ništa neće ometati mir.”

Nikad u svom životu Andre nije vidio čovjeka tako lijepog kao što je ovaj koji je stajao ispred njega, i on je navodno prepoznao bas njega između tisuća drugih.

Sada ga je okruživala tama a pojava je nestala.

Ipak, ponovno je čuo onaj blagi glas kako govori: “Sada ću ti reći svoje ime; slušaj dobro zvuk mog glasa, da ga prepoznaš između drugih glasova, kad bi se neko drugi htio pretvarati kao da je ja.

I to se dešava.

Ali ti ćeš tada odmah moći čuti da to nisam ja koji govori.

Alkar je mije ime, Alkar.

Dobro ga zapamti.

I sada vidi, kada se dijete moli Bogu, klekne u poniznosti, Bog će uslišiti ovu molitvu.

Ti si se molio iz dubine svog srca, svoje duše, čini to i dalje, uvijek to čini.

Ovo sam ti još htio reći.

Laku noć, sine moj.

Bog te blagoslovio.

Tvoj Alkar.”

Glas je prestao govoriti.

Sad mu je bilo žao što je prestao.

O, koji glas!

Sada se više nije plašio; sve oko njega je bilo tiho.

Bi li sad sišao dole da kaže ocu i majci čemu je bila sva ta nevolja i šta je to značilo?

Ne, bilo je već kasno, jer bilo je poslije jedan.

Legao je i zario glavu duboko u jastuke, pun divnih misli o ovom čovjeku, koji nije bio Đavo, kao što je on mislio.

To je bio lijep čovjek, koji mu se obraćao kao da je bio Božji poslanik.

Cijelu noć bi on htio razgovarati sa ovim sjajnim čovjekom.

Osjećao se ispunjen velikom srećom.

Blaženstvom je on to smatrao.

Taj lijepi čovjek je bio njegov brat, to mu je sam rekao, njegov brat.

A onda i taj drugi gospodin, koji je za sve ovo znao.

I on je bio pod njegovim vođstvom.

Umoran od svih emocija ubrzo je duboko zaspao i probudio se sljedećeg jutra pun sreće, prve misli su mu bile o novom prijatelju, njegovom vođi svijetlog lica i te prekrasne svjetlosti.

Cijelu scenu vidio je ponovo u mislima.

I koje lijepo ime on samo ima!

Andre se sada mogao smijati; opet se usuđivao živjeti.

Sva tuga je bila od njega otklonjena.

Kako je život bio težak u zadnje vrijeme.

Sada mu nije bilo jasno kako je uspio proći kroz to.

Kako će otac i majka biti srećni kada im sve ispriča.

I njima je to njegovo stanje bilo nepodnošljivo.

Ali kako je njega ta tuga uppće obuzela?

Sve to mu je još bilo neshvatljivo.

Ipak bi rado da sazna.

On brzo skoči iz kreveta i obuče se.

Majka je već bila dole.

“Jutro, majko.”

“Dan, dječače.”

Аndre još nije htio ništa da joj kaže jer nije imao vremena da sve ispriča.

Bo je radoznao šta taj gospodin ima da mu kaže.

Tako da su njih dvoje malo toga jedno drugom rekli.

Majka, koja ga je osmotrila, je mislila da je bolje izgledao.

Nije joj promaklo da se smijao.

Već dugo tako nešto kod njega nije vidjela.

Njen dječak se smijao.

“O”, pomisli ona, “možda će sada doći druga vremena.”

Taj smijeh je njoj značio tako mnogo.

On joj je govorio da će se stanje promijeniti.

Andre se oprosti od nje i pohita ka stanici.

Majka Hendriks je osjetila nešto što već duže vrijeme nije osjećala.

Možda će se sklad opet vratiti u kuću.

“O, kad bi to samo bilo istina.”

Ove riječi je ona govorila sebi.

Hendriks, koji je sišao dole ih je ipak čuo.

“Šta, Marie, kad bi bilo istina?”

“O, oče, mislila sam, sa Andreom, jutros je drugačiji; vidjela sam da se opet smijao.”

“O, da?

To je dobar znak.”

“Imam osjećaj, oče, da će nam opet doći druga vremena; da je sva nevolja sada prošla.”

“Nadati se, Mari, nadati se da si u pravu.”

Andre pozvoni na vrata gospodina Valdorfa i ubrzo bi pušten unutra.

Bio je ushićen što se susreće sa tim čovjekom, koji je već znao za njega, ali se suzdrža jer je htio ostaviti utisak smirenosti na njega.

Vrata se otvoriše i gospodin Valdorf uđe u sobu.

“Gospodin Hendriks, zar ne?”

“Kako znate da sam to ja?”

Andre je odlučio da sve sazna.

“To ću Vam reći; sjednite.”

Vi ste meni nedavno u jednoj viziji prikazani zajedno sa Vašim ocem i majkom.

I u trenutku kada sam to vidio, ja nisam tačno znao šta to znači.

Ali naveče, kada smo držali seansu, meni je moj vođa rekao da Vam trebam pomoći.

On reče da ste vi jako tužnog raspoloženja i da su oni već duže vremena pokušavali dejstvovati na vas.

Vaši roditelji više nisu znalin šta s Vama da rade, a Vi niste znali šta Vas to tako pritišče i smeta.

Ali na Vas se počelo vršiti djejstvo i pri tome ste morali proći kroz neke stvari.

To je bilo djelovanje Drugog Svijeta.

Takođe mi je rečeno da ćete i Vi dobiti poruke.

Andre se poče smijati.

Meni je ovo divno, gospodine Valdorf, da su Vaše poruke tako dobre i da ste Vi to tako lijepo vidjeli, jer sinoć je meni sve otkriveno; i da budem iskren, ja sam u oblacima.”

On ispriča sve što je iskusio.

“O, divno, divno; meni je to sjajno.

Koji pomak unaprijed!

Nisam mislio da će to tako brzo doći.

Budite sretni, gospodine Hendriks, sa ovim lijepim darom.

Vi ste svog vođu već vidjeli.

Ovo se desilo dok ste bili u stanju vidovitosti; znate to sigurno?”

Andre odgovori potvrdno.

To je brzo išlo, a najljepše od svega je to da su Vam poruke došle sa dvije strane.

Od mene i izravno Vama.

Dokazi koje smo dobili, možemo mirno prihvatiti, jer ovo više nije slučajnost.

Znate šta sam rekao Vašoj majci.

Sve ovo se dogodilo da se Vi uvjerite, jer mi ljudi, koji smo još na Zemlji, ovo veliko, ovo nevjerovatno skoro ne možemo prihvatiti ako nam se ne pruže činjenice i dokazi, koji će nas izravno povezati sa životom nakon smrti.

Vjerujete mi slobodno kad Vam kažem da nema mnogo ljudi koji dobiju takve dokaze.

Ali ovdje je ovo bilo potrebno inače bi Vaši roditelji sve to vidjeli kao đavolji posao.

Vi ste dobra snaga i “Druga Strana” će Vam pomoći da se razvijete.

Takođe mi je rečeno da imate svog vođu.

Ovo ste sinoć mogli vidjeti i čuti.

Kako je to divno.

Budite zahvalni za to jer, vjerujte mi, Vama je poklonjen Božanski dar.

Ja lično a i moja supruga, nju ćete upoznati malo kasnije, smo sretni da dobijamo ovo vođenje.

Danas ili sutra ćete ponovo čuti svog vođu, ali, ako Vam smijem savjetovati, strpljivo sačekajte.

Divno da se sve tako lijep ostvaruje, i posao koji ćete raditi je isti ovaj koji ja radim, a možda Vi dobijete još mnogo više.

Još ne znam, ali imam osjećaj da ćete, ako se budete držali svog vođe, mnogo toga postoći.

Nemojte ništa činiti na svoju ruku, nego sačekajte.

Sad ste sigurno sretni, zar ne?

“O, da, mogao bih slaviti i ne bih to propustio, sada niti ikada.

Ali strašno sam propatio, gospodine.”

Da, to Vam vjerujem i ako Vam ikada budem zatrebao, možete računati na mene.

A sada krenimo do moje supruge, jer i nju trebate upoznati.

Sada više nemam mnogo vremena jer čujem da ima novopridošlih pacijenata.

Pođite sa mnom.

Vidite, ona je već tu.

Ovo je Andre Hendriks, Ana.

Moja supruga već zna mnogo toga, a ja ću joj ostatak reći kasnije.

Upoznajte se jedno sa drugim, a ja idem da pomognem svojim pacijentima.

I pošite mi kada Vam budem potreban.

Oni dadoše jedan drugome ruku i gospodin Valdorf ode.

“Ne izgleda li Vam divno, gospodine Hendriks, da posjedujete nešto tako lijepo?

O, ja tako volim ljude koji ovaj dar imaju i dobro ga koriste.

Tu imate našeg malog Toma, našeg dječaka.

Ja se nadam da će Gospod i njemu podariti ovaj dar, jer ljepši i bolji posao nikada ne bi mogao raditi.

I ja vjerujem da će se ovo odista i dogoditi, jer on već sada vidi dječicu oko sebe i redovito razgovara sa njima.

On često kaže: ‘Evo dječice, tata.”

I onda moj suprug vidi djecu iz duhovnog carstva kako se sa njim igraju i stoje oko njega.

Da, gospodine, to je nešto lijepo.”

Sa svih strana ljudi dolaze mom suprugu, a on tako lijepo može vidjeti.

On uvijek da lijepe dokaze.

Ali nije lako, gospodine, to ćete kasnije otkriti.

Ljudi su tako nezahvalni i hoće sve više i više.

To ćete i sami iskusiti, ali budite snažni i stanite iznad toga

Moj suprug je pod snažnim utjecajem i ako i Vi budete imali tu zaštitu, možete biti jako zahvalni.

Ali sada trebate poći jer je vrijeme.

Sad je skoro dvanaest, a moj suprug je rekao da Vaš polazi u pola jedan.

Kako vrijeme brzo proleti!

Andre je bio sretan.

I ovi ljudi su bili sretni zajedno s njim.

“Gospođo, sta sam dužan?”

“Ništa, gospodine, ništa.

Gerrard to neće.

Nama je na isti način pomognuto i moj suprug je radostan da Vam može biti na usluzi.”

“Ne, gospođo, to ne može tako, ja to ne mogu prihvatiti.

Ono što je Vaš suprug učinio za mene i moje roditelje, ja ne mogu uzvratiti.”

“To nije ni potrebno, jer u svemu ima vođenja, slučajnost ne postoji.

Svime upravlja više Vođstvo, koje nam je i donijelo spiritualizam.

Ovo je duboka vjera i ona nam daje novo povjerenje i novu sreću.

Slobodno idite, gospodine, naša kuća je i vaša kuća; ovo je uzajamna pomoć.”

Gospođa Valdorf nije htjela ništa uzeti i sve je odbila.

“Ako mi Vama možemo pomoći, onda ćemo to rado učiniti; ja se povinujem svemu što nam nam Druga Strana poklonjanja, jer moj suprug je instrument koji dobija poruke iz višeg svijeta; ja tu ne mogu niti smijem išta promijeniti.

O, kako je to lijepo, gospodine.

Mi smo dobili već masu dokaza.”

Andre ode, zahvalivši se i on njoj iz dubine srca.

On brzo ode na voz, a usput poruči lijepu korpu cvijeća za nju.

To što je to učinio mu je dalo dobar osjećaj.

Bilo bi mu strašno kada ne bi više mogao stupiti u kontakt sa ovim ljudima, koje juče još nije poznavao.

Kako je život samo bio lijep.

U vozu je stao o svemu razmišljati.

O, kada bi mu otac i majka samo htjeli vjerovati.

On će učiniti sve što može da im sve što podrobnije ispriča.

Kako je to bilo divno, a gospodin Valdorf je obavio tako divan posao.

Sada je i on mogao sa tim početi i to bi i njega moglo usrećiti.

Bio bi to drugačiji život od života mnogih njegovih prijatelja, koji su sreću tražili u birtijama i nisu mislili na Boga, iako su išli u crkvu, jer su morali, ne zato što su za tim imali potrebu.

Ovaj novi život mu je donio spiritualnost, o kojoj je tako često slušao.

Ljudi su govorili da je to đavolji posao, ali to je naravno bilo radi njihovog neznanja i zato što to nisu razumjeli.

Ovo nije moglo biti pogrešno, to je sad shvatio nakon razgovora s obitelji Waldorf.

Bilo je jednostavno, čisto i bezbijedno.

U njemu je sve likovalo i činilo mu je dobro to što je mogao misliti “Smrt nije smrt; mrtvi žive.

Kako je to bilo divno; koji predivan pogled u budučnost, da čovjek nakon svog pokopa ipak nastavi živjeti u vječnosti.”

Tako je on filozofirao dok je sjedio u vozu.

Konačno stiže kući.

Ocu i majci je ispričao šta je doživio kod gospodina Valdorfa.

Oni nisu znali šta da o tome misle.

Ipak im je bilo drago da je njihovom djetetu bilo bolje.

Andre je govorio sa uvjerenjem: “Da, majko, ovo je sad spiritualzam; ovo se grdi kao da je đavolsko djelo, a vidite kako je nama divno pomoglo.”

Njegovi roditelji nisu ulazili dalje u to, ali im je bilo drago da je on opet bio sretan.

Sada je opet u kući bio sklad, a Andre je opet bio njihov dobri dječak, koji je sa njima sve dijelio.

On je njima također ispričao šta se protekle noći dogodilo u njegovoj sobi.

I tu su oni malo šta razumjeli, ali nisu mogli reći da ga je to učuinilo bolesnijim, dapače, njega je to izliječilo.

Nadali su se dakle najboljem i morali su vjerovati da je bio na dobrom putu.

On je ih uvjeravao da je to sve bilo vođenje sa Druge strane.

Duh koji mu je došao i koji je sa njim razgovarao ga je oslobodio od loših utjecaja.

Andre je sada opet mogao pjevati i zviždati, njegov glas je veselo zvonio kroz kuću.

Također je opet mogao raditi i to sa još više radosti nego prije.

Tako je prošlo neko vrijeme a da se ništa neobično nije dogodilo.

Ali uskoro će shvatiti da nije bio ostavljen sam.

Majka je u zadnje vrijeme patila od teške glavobolje, kao posljedica pretrpljene patnje, i Andre je dobio ideju da joj pomogne.

U trenu mu je kao munja sinulo: “Pomozi joj, stavi ruke na njenu glavu i izliječit ćeš je svojom magnetskom moći.”

On to učini i bol se polako povuče.

Majka ga pogleda i nasmija se.

Klimajući glavom, ona ode suprugu da mu to ispriča.

“Šta misliš o tome, oče?

Andre je otklonio moju glavobolju.”

I Hendriks se nasmija.

“Da, samo se ti smij; ali tako je.

Ona je stvarno nestala.”

“Ne znam šta bih rekao, Mari, sve to je nama tako novo, tako neshvatljivo.”

Andre je bio sretan radi svog prvog izlječenja.

Odmah je pomislio na svog vođu, Alkara, jer Alkar mu je sigurno pomogao.

Bio je oduševljen što je upravo majka bila prva osoba kojoj je smio pomoći.

Tiho je bilo u posljednje vrijeme u njegovoj sobi; navečer se ondje ništa nije događalo, tako da je opet mogao mirno spavati, kao nekada.

Ni ono kucanje više nije čuo.

Čeznuo je, međutim, za svojim vođom.

Gdje li je on bio?

Stalno je mislio na njega kada je bio ispunjen svim stvarima koje se odnose na ono nevidljivo.

Gdje je bio Alkar?

Jednog jutra, kad je u radionici ponovno čeznuo za njim, odjednom je čuo kucanj koje je bilo tako glasan da je otac podigao pogled.

Andre je bio uvjeren da je ovo bio odgovor na njegove neizgovorene misli i da je to značilo: “Evo me”.

Bilo mu je hladno od toga, ali ocu ništa nije htio reći.

Često se naime dešavalo da je u radionici nešto nešto pucalo.

Tako su prolazile sedmice a da se dalje ništa posebno nije dešavalo, tako da je njegova čeznja za Alkarom postajala sve veća.