Andreova teta je već neko vrijeme bila bolesna; ponekad bi došlo do nekog poboljšanja u njenom stanju, ali joj je uglavnom bilo loše.

Tjelesnu ljepotu ona nije posjedovala, ali su je ljudi voljeli radi njenog lijepog karaktera, jer je uvijek pokušavala ljude razveseliti i pomoći im; dati im što je više mogla.

Po mišljenju liječnika, ona je mogla poživjeti još neko vrijeme, ali od Alkara je Andre dobio saopštenje da tu nema izlječenja te da će ona uskoro preći na Drugu Stranu.

Tijekom zadnjih mjeseci Andre je mnogo učinio za nju; njoj je to davalo podršku i jako joj se sviđalo kada bi joj on došao pomoći.

“Dječače”, rekla bi svaki put, “ti imaš nešto lijepo.

Moći ćeš još mnogim ljudima pomoći.”

Često bi mu dala nešto za druge bolesnike.

On ju je mnogo volio. Bila je tako draga i dobra.

Alkar mu je rekao da će se njena bolest ove sedmice pogoršati; on bi mu naknadno rekao šta je trebao činiti.

Majka je mnogo bila tužna radi toga, to je on jasno osjećao.

Njemu nije bilo tako teško što će teta umrijeti, jer će ona u zagrobnom životu biti sretna.

Uostalom, već je dosta propatila.

Kada bude prešla, bit će oslobođena svih patnji i opet će biti zdrava i moći će hodati, nakon što odloži svoje materijalno tijelo.

Andre je mnogo razgovarao sa majkom kada bi bila potištena i kada bi je tuga savladala.

“Hajde, majko, ne budite tako tužni.

Ona će povrh svega biti sretna.

O njoj se ne trebate brinuti; ona je dobra žena, poseban čovjek i neće biti nesretna, jer je spremna da umre i da ode.

Za nju je to oslobođenje.

Vjerujete li mi?

Imajte vjere, majko; Bog će Vam dati snage da ovo podnesete.

Nemojte otežavati sebi; Alkar će nam pomoći.

Šta sve duhovni svijet za nas već ne radi.

Šta sve nismo u zadnje vrijeme dobili!

Hajde, budimo snažni i zahvalni.

Teta je dovoljno dugo patila; biste li je htjeli ovdje zadržati, zar njene patnje nisu bile velike da bi trebala tu ostati?

Ne, naravno da to ne želite.

Za tako nešto Vi nju previše volite.

Šta je smrt za nju?

Zar Vam moje i Alkarove riječi ništa ne govore?

Zar smrt nije osloboditelj, kada čovjek zna da je život beskonačan?

Pokažite sada da to znate.

Hajde, majko, nemojte više plakati.”

Andre joj je ulivao hrabrost, jer je toliko voljela svoju sestru, koja ju je sada trebala napustiti.

“Da”, mislila je majka Hendriks, “Andre je u pravu.”

Godinu za godinom bolesnica je stalno ležala na krevetu i sada bi tome došao kraj.

Njen dječak joj je davao hrabrost i snagu da podnese gubitak, to je osjećala.

On je govorio sa uvjerenjem nekoga ko zna.

Nedjeljom su uvijek bili svi zajedno.

On nije nikamo išao, a prijatelja je imao malo.

Bilo je jako malo onih sa kojima je mogao razgovarati o ovim stvarima, kojih je on bio pun; za koje se potpuno davao.

Ljudi ga nisu razumjeli, a on nije imao volje da čini ono što bi drugi htjeli.

Ne, to on sada više nije mogao, sada kada je dobio nešto tako lijepo.

Oni su samo govorili o ovozemaljskim beznačajnostima, a to njega nije zanimalo.

Njega ovi ljudi nisu privlačiti i on ih nije ni tražio.

Oni su ga tako rado htjeli povesti putem koji je besciljno išao kroz život.

On se osjećao sretnim sa svim duhovnim blagom koje mu je Alkar dao i naučio ga, i izbjegavao je te druge, jer oni nisu htjeli da čine nista drugo osim onoga što je lako.

Svi ti ljudi su mogli živjeti onako kako su oni život vidjeli, on u tome nije učestvovao.

On je htio živjeti onako kako je on osjećao da treba, svjesno.

Većina ljudi nisu sami živjeli svoj život, nego je njihov život živjela volja drugih.

On nije volio ljude koji su pokusavali svoju volju nametnuti drugima, prisiliti onog drugog da radi ono što mu oni nalažu.

Isto tako mu je bilo strašno kada bi mu bili ponuđeni pokloni za sopstveni interes; to bi odmah osjetio i tada ti pokloni za njega nisu imali vrijednost.

Ono što mu nije bilo dato s ljubavlju, od srca, bi primaoca obavezivalo, i on se ni nikako nije mogso družiti sa takvim ljudima, koji su mu na taj način htjeli nametnuti svoju volju.

⁰Osjećao je nemir u njihovom društvu.

Zato mu je bilo bolje biti sam i slijediti put koji mu je bio pokazan, iskreno i izravno u istinskoj ljubavi prema Bogu.

Ljudi su trebali davati iz ljubavi, ne da bi dobili ovozemaljska dobra ili svjetovni utjecaj, ili radi vanjskog oblika ili dobivanja zahvalnosti.

On je htio živjeti onako kako je Alkar to od njega očekivao.

Ispunjen ovim mislima, on jedno jutro dođe dole, gdje nađe majku.

Nakon što joj je poželio dobro jutro, on upita: “Gdje je otac?”

“Otac je otišao u crkvu; ja sam već bila, išla sam na onu misu u sedam sati.”

“Je li vrijeme dobro, majko?”

“Da, dječače, vani je krasno.”

“Dobro, onda ja idem u šetnju.

Vratit ću se do dvanaest sati, majko.”

“Dobro, Andre.”

Majka pogleda za njim; ona je mnogo voljela svoje dijete.

Kako se on promijenio!

U zadnje vrijeme ga je malo bilo u crkvi.

Od vremena kad je sve to sa njim počelo, on crkvu više nije vidio.

Ona je jasno osjećala da se otac po tom pitanju još nije izjasnio.

Svaki put bi započeo tu temu.

Radi je htio da Andre ide sa njim.

Ali Andre to nije činio; on nije osjećao ništa više prema crkvi, ali Hendriks time nije bio zadovoljan.

Bez obzira na njegova čudna poimanja, dječak je ipak mogao ići u crkvu, rekao je on ženi.

Oko jedanaest Hendriks je došao kući.

“Gdje je dječak, Marie?”

“Otišao je u šetnju, oče; oko dvanaest će biti kući.”

“Bila je to lijepa propovijed jutros, Marie.

Ne razumijem kako to dječaka ne privlači.

Ovo ne mogu dokučiti; pa, i ovo je lijepo.

Ne, Marie, ja ovim nisam zadovoljan.”

Iako je majka rado htjela da on ide sa ocem, ipak je stala na Andreovu stranu.

“O, Vileme, pusti ga sad.

Pa, on ne čini nikakvo zlo.

Pa, on se moli svaki dan, to i sam kaže.

Istina, u zadnje vrijeme ga ne možemo slijediti; to priznajem, ali on se primjerno ponaša.

Sve što radi je dobro, zar ne?

To moraš priznati.”

“Da, sve je to lijepo i fino, majko, ali bi ipak morao ici u crkvu.”

Andre je bio vani, u prirodi.

Tamo je imao sve, vidio je život u svemu i uživao je u svemu.

Ovo je blio Božje stvaranje, a mnogi ljudi su prolazili pored toga.

Njemu nije bilo jasno kako su oni bez ikakvoga razloga i bez razmišljanja o tome mogli uništavati ovu ljepotu.

Dok su tu šetali, tek tako su uništavali ovo krasno cvijeće, koje je raslo s lijeve i s desne strane.

Kad god je bio vani, osjećao je Alkarovo prisustvo.

O, kad bi ljudi samo mogli vidjeti, makar i na par minuta, onda biše znali koliko je krasan svijet oko njih, u svoj svojoj raskoši.

Onda biše također vidjeli svoju braću i sestre, koji ionako svi žive iza vela.

Malobrojni, kojima je rekao, su mogli povjerovati da on napolju vodi razgovore sa svojim novim prijateljem.

On je bio tako prisno duhovno povezan sa Alkarom; to je postala jedna čvrsta veza.

Već ranim jutros, kada bi se probudio, on bi čuo Alkara kako mu želi dobro jutro.

To se događalo svako jutro.

Tako je to išlo već od samog početka.

Mnogi bi ga ismijali kada bi im rekao, a ipak je to bila istina.

Alkar je bio nešto najdragocjenije što je na Zemlji posjedovao, a ipak za druge ljude on nije bio vidljiv.

Napolju su tako ostvarivali potpuni kontakt, a kada bi mu kod kuće postalo prezagušljivo, Alkar bi ga uvijek poslao u Božju divnu prirodu.

Tada bi mu njegov vođa rekao: “Idi napolju, Andre, tamo te uvijek možemo dokučiti.”

Posebno kada bi bio tako tužan kao što je bio u sferama, priroda je bila ta koja ga je jačala.

Među ljudima nije mogao izdrzati; ti razni utjecaji su ga teško pritiskali.

Ljudi nisu znali koji utjecaji su njega okruživali.

To je osjećao.

Sad je već došao dotle da je mogao ustanoviti bolest kada bi se osoba koja je došla tražiti savjet za nekog pacijenta, jako usredsredila na bolesnika.

Ovo je bila telepatski nit, rekao je Alkar, ali ono što je bilo najčudesnije, jeste to da je on osjećao bolest i bol na istom mjestu na kojem je osoba na koju se mislilo osjećala.

Onda, kada bi se to dogodilo, on bi to tačno vidio, kao i mnoge druge stvari, osim onih radi kojih je posjetilac došao.

Zatim bi telepatija ponovo bila isključena i on bi bio povezan sa bolesnikom

Nedavno je nekome dao predivne dokaze za ovo, na šta je ovaj gledao u čudu i koje je smatrao čudom.

To jeste bilo čudesno, ali za njega više nije; njemu je to bilo jako obično.

Ali je veoma dugo trajalo dok nije došlo do toga.

O, koje strašno vrijeme je imao iza sebe.

Sada je ono najgore prošlo, rekao mu je Alkar.

Ipak su stalno dolazili novi izvori patnje i tuge.

To nije dolazilo od Alkara, jer je Alkar bio duh ljubavi, nego od ljudi.

Ovdje napolju, međutim, u Božjoj slobodnoj prirodi, je bilo prekrasno.

U tim trenucima tuge, on bi se mnogo molio i postepeno bi sva patnja nestala.

Od jutros mu je opet sve bilo prekrasno; sve u njemu je likovalo.

A ipak osjećao je da otac nije bio zadovoljan, jer on nije išao u crkvu.

Oni su svi imali katolički odvoj a otac i majka veoma strog.

Naravno, katolička crkva se trudila da ga zadrži.

On je međutim bio potpuno uvjeren da njemu crkva nije bila potrebna.

Ovdje napolju je mogao Boga dokučiti mnogo bolje nego među svim tim ljudima u crkvi.

Uvijek mu je smetalo da je pastor tijekom svojih raznih propovijedi protuslovio samom sebi, ali dobri čovjek nije znao bolje.

On je pitao Alkara za savjet i ovaj mu je rekao: “Mi smo ti dali novu vjeru, dječače, čistu vjeru, barem kada se ne radi o senzaciji.

Jer mnogi ljudi misle da je već dovoljno ako ucestvuju u nekoj seansi.

Mi, međutim, nećemo senzaciju, mi ne donosimo iluzije, mi ne buncamo, nego izvlačimo duhovno iz svega.

To nas vodi naviše; to se treba usvojiti.

Nije važno koju religiju upražnjavamo, samo ako smo u potrazi za Bogom i želimo dobro.

To ne mora biti palača u kojoj se može naći Bog, zapamti to.

Sve vjere su jedno sve dok teže ka dobrom.”

On je u svojoj sobi imao jedno mjestašce u kojem se obraćao Bogu.

Tamo su već visila sva njegova djela koja je dobio na medijski način od viših duhova.

U njima je bila ljubav i svjetlost.

Tamo se on molio Bogu i tražio od Njega snagu.

Ne, njemu više nije bilo moguće vratiti se crkvi, koje je njegov otac rado želio.

U prirodi se mogao odvojiti od svega.

To ljudi nisu osjećali i on to nikako nije mogao razumjeti.

Kada bi izašao napolje, bio bi pun visokih misli i kući bi se vratio ojačan u duhu i tijelu.

To je bilo prelijepo; tamo Bog živi više nego u toj lijepoj zgradi.

Svjetlucanje zlata i srebra kroz treperavu svjetlost svijeće, tamjan i pokazivanje vanjskog izgleda, su bili prepreka sjedinjenju s Bogom.

U Božjoj prirodi čovjeku sve to nije potrebno.

Mnogi ljudi nisu vidjeli Božju snagu u svemu; nisu se sa njom mogli sjedniti, jer je u njima bila hladnoća.

Oni su samo vidjeli oblik, ali nisu osjećali život koji je Bog udahnuo svemu.

Ali od oblika čovjek kasnije ništa nema.

Oblik, šta je oblik?

Čista materija, čisti egoizam, čisto ovozemaljsko, to je ono kako je on osjećao i vidio oblik.

Ljudi, koji su se kačili samo oblika, koji ih je još neko vrijeme držao na pravom putu, ovi ljudi nisu vidjeli da je Zemlja jedan veliki vrt života.

Bog je dao tako beskrajno mnogo, ali se ništa od svega toga nije cijenilo.

Oni su to uzimali kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva i nisu ni na trenutak pomislili da budu zahvalni za ovaj blagoslov.

Koliko bolesnih ne može ustati iz kreveta a već bi imali raj na zemlji i htjeli bi se potruditi da mogu i da im je dozvoljeno šetati u divnoj prirodi koju je Bog stvorio za nas, ali obično se dogodi da ljudi ne cijene i ne vide ni ono čega ima u izobilju.

Poslušaj sada ptice kako pjevaju!

Kako lijepo pjevaju.

Tu doletje majka sa hranom za svoje mladunče.

Sve iz ljubavi, čiste, besprijekorno ljubavi.

Ljudi ne osjećaju veliku moć prirode, koja svime vlada beskonačnom ljubavlju za sve što je stvoreno.

Andre je vidio i osjetio tu ljubav svuda u velikoj mjeri.

U prirodi još ništa nije bilo izobličeno; tamo je sve bilo stvarno i čisto, jer u ljudskoj moći nije da tu nešto može promijeniti.

Čovječanstvo je uvijek iznova griješilo protiv Božjih zakona, a onda kada su ga svojom krivnjom snašle patnja i nesreća, mrmljalo je, ustajalo protiv Boga i pitalo: “Kako to Bog može odobriti?

Zašto se On ne umiješa?”

Ono nije shvatalo da to što ga je zadesilo nije bila Božja kazna, nego da su mu njegova sopstvena djela i misli donijeli nesreću.

Koje siromašno shvatanje Boga je čovjek imao.

Bog, koji je Ljubav, nikada ne kažnjava.

Bog, koji je pravedan, voli svu svoju djecu i Njegoc je cilj da svi postanu sretni, čine dobro i uzdižu se sve više i više

André je ljude smatrao glupima; svatko je od svog života napravio ono što je sam htio, a kad je krenulo po zlu, nisu krivili sebe, nego Boga.

Čovjek nikada nije pokušao da upozna sebe; samospoznajom bi čovjek mogao naći Boga.

Danas je mnogo mislio na tetu.

Otac bi malo otišao do nje, a kasnije, kad bi došao kući, čuo bi kako je.

Neće to još dugo potrajati.

Alkar mu je rekao da joj treba pomoći.

U šetnji je počesto čuo Alkarov glas; često u desnoj polovici glave i to veoma jasno.

To se u zadnje vrijeme često događalo, ali je dobivao poruke od njega i na drugi način, nekad prenošenjem misli ili nadahnućem, ali je također znao vidjeti crnu ploču i ruku koja je po njoj pisala bijelom kredom.

Tako je znao dobiti naloge kako da djeluje.

Za ovaj posljednji način prenošenja poruke je morao biti miran; to nije moglo dok je hodao.

Alkar je također posao kroz Njega, i pri tome se služio njegovom lijevom rukom dok je Jozef uvijek posao desnom, a lijevom to nije mogao.

On se popeo na jedan visoki brijeg, odakle je imao pregled, i, kao što se većinom događalo kada bi sjeo tako da uživa u tišini, počeo je vidjeti.

Mogao je uvijek vidjeti kad god bi to poželio, a to je svaki put bilo potrebno kada bi ljudi došli tražiti od njega pomoć.

Mogao je sa Alkarom stupiti u kontakt u svaka doba.

Sad odjednom ugleda pluču ispred sebe, a potom i Alkara.

Zatim Alkar nestade, no njegova ruka ostade i poče pisati.

Prvo njegovo ime; zatim on napisa: “Možeš li sve pročitati?”

“Da”, reče Andre u mislima, a ruka odmah napisa: “Divno.

Htio sam koristiti ovaj način da bih ti sutra mogao dati neke poruke.

Vidi.

Jutros sam bio kod tete; stanje bolesnice se sada brzo pogoršava.

Pripremi roditelje, jer će ona sutra preminuti.

Jesi li me razumio, Andre?”

On sve potvrdi, jer je sve pročitao i prepao se.

Alkar odmah nastavi: “I pomoći ću ti sa ocem; on je nezadovoljan jer ti ne ideš u crkvu.

Jutros sam te poslao napolje da bih mogao bolje djelovati na tebe.

Otvori se danas, momak, i uvjerit ćemo ga.”

Alkar je napisao njegovo ime na ploči.

Onda više ništa nije došlo, nego je sada čuo svog vođu, koji je sve kontrolirao, kako govori: “reci šta si vidio, Andre.”

On je to uradio i Alkar je rekao da je to u redu.

Ova provjera je bila potrebna, jer kada je ljude trebalo uvjeriti o njihovom liječenju, nisu se smjele praviti greške.

Oni su se onda rado predavali tretmanu.

Od pacijenata nije htio čuti ništa o njihovom zdravstvenom stanju; oni su od njega došli tražiti savjet i njegovo je bilo da njima kaže šta nije bilo u redu.

Zato je on bio vidoviti magnetizer.

Alkar mu je ovako rekao: “Misli na ovo, Andre, nema ukrasa, samo ono što je neophodno.”

Time je mislio na bolest.

A budući da mu je Alkar sve pokazao na razne načine, on je svaki puta bio u stanju ljudima reći prave uzroke i to su za njih bili uvjerljivi dokazi.

Bio je sretan kada im je mogao pomoći.

Sada je čuo Alkarov glas kako govori: “Slušaj, Andre, hoću ti nešto reći o teti i njenom mjestu u ovom životu.

Pokušaj me razumjeti.

Mnogo, veoma mnogo ljudi na ovom svijetu su praznih ruku, a to bi trebalo i moralo biti potpuno drugačije.

Ima još mnogo toga da se uradi, a to je tako teško, dječače moj.

Samo kada bi svako težio ka onom višem.

Kada bi samo čovjek težio ka ovakvoj vezi koju mi imamo.

Onda bi sve bilo mnogo lakše na svijetu i u životu.

Ali kada dođu trenuci kada bi punim rukama htio dati ono najljepše i najbolje što je u tebi, onda odjednom staneš i ruke su ti prazne, jer ti to nije dozvoljeno za svijet i nedopušteno ti je za narod.

I tako se ono lijepo što čovjek posjeduje, onaj najsvetiji Božji dar, skrije.

A onda više ne želiš da to lijepo izađe na površinu i ne želiš ga pokazati, jer u svakom ljudskom životu dođe do izražaja ono čega mu nikad nije dosta.

Teta je radi toga bila jako tužna, Andre.

Zato njene pune ruke još uvijek nisu bile dovoljno pune.

Ima onih koji uvijek žele uzeti više, imati više.

Ne iz egoizma; koristim ovu riječ svjesno, Andre, nego uglavnom zato da biše punih ruku mogli davati.

Zato je njoj bilo tako teško, jer je davala više nego što je sama dobila.

Svako će to jednom u svom životu doživjeti.

Jednom, jednom, jer Bog samo jednom ljudima stavlja svetu ljubav u srce.

Jednu ljubav za uvijek, za vječnost.

Neko je dobije prije, neko kasnije, ali svi ćemo je jednom dobiti.

I kada se na to ne bismo mogli osloniti, kada ne bismo znali da će nam Bog, u Svojoj velikoj dobroti, pokloniti ovu ljubav, bili bismo.duboko, duboko nesretni.

Tako mi u svom životu imamo vjeru u Božju ... , imamo spoznaju da On u naše ruke stavlja samo ljubav i da mi tu ljubav konačno nosimo i donesem tamo gdje se treba dati.

A kada stignemo na pravo mjesto, onda će se te ruke otvoriti i iz njih ce poteći ljubav, što duže bude tekla, to će biti bogatija, i onda ćete, u stvari, vidjeti Božje cvijeće, koje će On sipati iz vaših ruku; onda ćete vidjeti svjetlost koja vam ide u susret.

To je sveti trenutak koji je Bog za Vas, čovječe, izabrao.

Čekajte svoje vrijeme, Čekajte svoje vrijeme, ono će doći za svakoga, za svakoga, prije ili kasnije.

A šta je dio jednog ljudskog života naspram Vječnosti?

Šta znači deset, dvadeset godina ovozemaljskog života u poređenju sa Vječnošću?

Naime ništa.

Dajte sreću i primite sreću koju možete dobiti na Zemlji, u toj svetoj ljubavi.

Ali znajte da život iza smrti mnogo duže, beskrajno traje.

Ljubav je najviše i najsvetije od svega.

Zar to ne govori, dječače moj, da nema ništa svetije od ljubavi?

Bi li i moglo biti drugačije?

Dali ljubav, kao što je to i teta činila.

Jer ljubav, koju Bog stavi u srce ljudima je najljepše i najsvetije dobro koje čovjek može dobiti.

Vjerujte, vjerujte u Božju Svetu moć, u Božju pravdu i vjerujte da će svako u životu dobiti ono što Bog želi da mu da onda kada On to hoće.

I ako kažeš, čovječe u svojoj uskogrudnosti, da misliš da je za tebe došao ovaj trenutak, znaj da o tome ništa ne znaš.

Jer taj trenutak će doći tek onda kada si za to sazriš, ali će svakako doći.

Mnogi žive praznih ruku, mnogi ruku punih predaje; potonji će tada biti sretan.

A mi, na ovoj strane, se radujemo kako Bog vama pomaže.

Radujemo se da vam Bog pomaže za vijeke vjekova.

Gdje čista ljubav živi, tu se nalazi Bog.

Ne možemo li se onda radovati, ne smijemo li se radovati?

Mnogo ljudi ima koji vole i koji u sebi nose ljubav.

To daje toliko lijepog oko njih, a sve što je lijepo, što je čisto i sveto, daje radost našoj strani.

Teta je ovu ljubav nosila u sebi.

Ljudi koji vole, koji u sebi nose Božju ljubav, ne mogu biti loši, jer oni unapređuju svijet i pomažu nam dok još žive na zemlji.

A kada dođe vrijeme da se ljudima zatvore oči i iz njih nestane svjetlosti, onda toj ljubavi nije došao kraj, jer ona nastavlja živjeti na “Drugoj strani”.

Tako je bilo, tako ce i ostati i vjera u to neka ti bude utjeha.

I makar se ovaj rastanak činio dugim, onda znajte da su oni koje volite uvijek uz vas, da vas podržavaju i pomažu gdje je to moguće.

A kada bi svi ljudi mogli vidjeti, primijetili bi kako ovi sa čežnjom stoje pored njih.

Stoga život vrijedi doživjeti.

Jer je Bog svakom čovjeku dao njegov zadatak.

Tvoj zadatak, Andre, još nije završen, njezin jeste.

Ovdje se priprema trenutak njezina dolaska, a ja kažem onima koji ostaju tamo: “ne gunđanje i ne želite se, jer je to volja Božja”.

Ljubav je ono najviše, najviše na zemlji i na našoj strani.

Jer, ljubav je iskra Božje Svjetlosti, Božje vječite, svete Svjetlosti.

Tako će je ona primiti, Andre, i reci svima da moraju biti snažni kada ona bude odlazila.”

Alkar je prestao govoriti.

Ovo je bila propovijed za Andrea, koja je dolazila izravno iz zagrobnog života.

Ovo su njemu govorili mrtvi.

O, kada bi svi ljudi mogli ovo čuti, bili biše sretni kao što je on.

On zahvali Alkaru u mislima i vrati se polako kući, sa Alkarovim riječima u srcu i uživajući u Skladu, koji je vladao u prirodi.

Ovo su bili Božji vrtovi na Zemlji, u kojima bi ljudi mogli biti sretni samo kada bi u svemu mogli vidjeti Božje djelo.

Tada bi ova divota mnogima, svima bila dostupna.

Ovdje je njegova molitva visoko dosezala, on je to osjećao.

Ovdje je sve bilo savršeno i Bog je bio u Svemu.

Od Alkarovih riječi bi ljudi mogli mnogo naučiti i one bi ih podržali samo kada bi ih oni htjeli slušati.

Oca i majku je zatekao u tužnom raspoloženju i odmah je pomislio na tetu.

“Dan oče, dan majko.”

“Dan, dječače.”

“Jeste li već bili kod tete?”

“Da, stanje joj se pogoršava.”

On pomisli na Alkarove riječi i skoro da se nije usuđivao izgovoriti ih, ali je to ipak moralo.

On osjeti poriv, koji je dolazio od Alkara.

“Sutra će teta preći, oče, a ja ću noćas dežurati kod nje.”

Ovo je zadnja noć.”

Hendriks i njegova supruga se jako prepadoše, ali se ipak dobro suzdržaše.

Andre osjeti da je otac bio potišten i da bi uskoro započeo, ali njega je Alkar već upozorio.

O posljednje vrijeme, on je često hvatao misli drugih ljudi, ali se time nikada nije okoristio, čak ni onda kada ih mogao upotrijebiti u svoju korist.

Tada bi se samo pripremio za stvari koje bi došle.

Tako je bilo i sada.

Majka je bila žalosna; imala je tugu sada kada se stanje njezinoj sestri pogoršavalo.

Andre pomisli: “Kada bi samo počeli, mogao bih ih onda oraspoložiti i podržati.”

Oni to nisu mogli nositi tako kao on.

Oni zagrobni svijet nisu vidjeli.

Ipak je to moramo.

Oni su uostalom saznali mnogo toga o životu nakon smrti.

Majka poče plakati.

On odmah uštede, priđe joj i stavi ruke na njenu glavu.

“Smiri se, majko, budite snažni.”

Ja ću Vas magnetizirati, dati Vam novu snagu, onda će napetost splasnuti.”

Nakon nekoliko minuta, ona se smiri.

“Hajde, majko, budite snažni, potisnite suze.

Šta to sada znači?

De, budite jaki; zašto plačete?

Nije dobro da plačete i budete tužni.

Žar nije dovoljno dugo ležala bolesna?

Biste li htjeli da još ostane ovdje?

Zar nije godinama bila vezana za krevet?

O, majko, Vi ne znate šta činite.

Vi ne znate šta smrt znači

Sada ste već toliko toga doživjeli, čuli i vidjeli, a ipak ste kao pokošeni i čovjek Vam treba pomoći.

Budite oboje snažni i pomozite joj.

Nemojte joj otežavati, jer čovjek koji prelazi je veoma osjetljiv i osjećajan

Ta osjetljivost je u vezi sa umiranjem.

Čovjek je tada često u stanju polusvijesti.

U ovom stanju je čovjek osjetljiv na sve vibracije, koje mu se šalju; dakle, majko, šta se dešava?

Budući da plačete, Vi njoj otežavate rastanak.

Stoga vas još jednom molim: nemojte je uznemiravati i otežavati joj odlazak.

Vjerujte mi, majko, umiranje je krasno.

O, kada biste mogli vidjeti ono što ja vidim, kada bi se veo za vas mogao podići samo na čas, kako biste skupa sa mnom bili sretni, bili biste uvjereni.

Ali ja znam da vama nije lako jer Vi ne možete vidjeti.

Ona ide u zagrobni svijet i tamo će biti sretna za sva vremena.

Alkar mi je to jutros rekao.

Ona je duša koja je išla po pravom putu, nije skretala, ali se još mora pročistiti kada stigne na onu drugu stranu, jer čovjek, majko, pravi greške svjesno i nesvjesno.

Za Vas ovo sve treba biti dokaz.”

Andre je sada stajao između roditelja i s vremena na vrijeme bi ih pogledao duboko u oči.

Otac i majka ga pogledaše sa tihim divljenjem.

Nekad je bio dijete, a nekad je govorio naredbodavno.

Oni svoje sopstveno dijete više nisu poznavali.

Andre nastavi glasnim glasom:

“Kako bi bilo divno kada bi ljudi znali; onda bi čovjek živio bolje i ne bi ga proždirale niske strasti, kojih se jednom svakako mora odreći.

Ljudi biše se bolje brinuli o sebi, o svom duhovnom nivou.

Sada oni rade jedni protiv drugih; prouzrokuju patnju i tugu jedni drugima.

I zašto, pitam ja vas?

Zato što ne znaju.

Oni zaboravljaju da smo mi pred Bogom svi braća i sestre i da ćemo zo uvijek ostati.

Ovo nas dovodi do Boga.

Kada ljudi to ne žele uvidjeti, onako kako to treba biti i kako će jednom i postati, onda oni svetost svega toga ne mogu osjetiti.

Odista, kada bi svijet znao, kada bi ljudi znali, onda ne bi bilo takvih bolesnih stanja.

Tada vam rastanak ne bi tako teško padao i tetin odlazak za vas ne bi značio gubitak, nego bi to bio samo kratkotrajni rastanak, jer mi ćemo se svi ponovo vidjeti i, ako budemo dobro živjeli onako kako Bog to želi, onda ćemo biti sretni.

Teta je žena koja je služila na primjer drugima.

Ona je živjela onako kako pravi kršćani treba da žive.

I ona je to znala, majko, jer je osjećala da ona neće biti prokleta.

Osjećala je to, jer je bila otvorena za Božju ljubav i znala je da, čak i kada čovjek proživi svoj život i na najgori način, Bog nikoga ne proklinje.

To je ono što mene zadržava da ne idem u crkvu, oče.

Hajdemo o tome jednom porazgovarati.

Hebdriks pocrveni.

Ovo je bila osjetljiva točka, u koju je Andre sada barkao; ali ovaj se napravi kao da ništa nije primijetio i nastavi dalje: “Proklet nije nitkо, oče; to nam naša vjera kaže, zar ne?

Proklet!

Zar nije strašno to govoriti ljudima?

Vjerujte mi da to mnogim ljudima oduzima vjeru da žive bolje.

To njih ostavlja ravnodušnim.

O, kako su ti učeni počinili veliku grešku time što su ih tome učili.

Je li ovo slika koju su oni sebi stvorili o Bogu?

Mislite li da ću ja ići njih slušati?

Kako bih mogao, oče?

Možete li to od mene tražiti?”

Hendriks ništa ne reče i Andre nastavi:

Ma, ne, ne možete, oče.

Čak ni ti duhovni ucenjaci me ne mogu navesti na to.

Prokleti!

To je užasno.

To ne može biti istina; ja osjećam da to nije istina i mislite li Vi da ću se ja ići pretvarati dok im ne mogu vjerovati?

Alkar je moj dohvnik i on mene uči čistoj istini, mojoj novoj vjeri.

To je istina “Druge Strane”, to je istina u koju nas mrtvi, koji nisu mrtvi, sami dolaze uvjeriti.

Budite mirni.

Ja se mnogo, dan i noć, molim za svoje pacijente i za sebe, za snagu i podršku, a to mogu bolje činiti napolju ili u svojoj sobi, nego među svim tim ljudima u crkvi.

Tamo se čovjek, koji se želi sjedniti s Bogom, ometa.

Kako neko može imati takve misli o Bogu, o Njemu Koji je svemoćan u svemu!

Kako On može prokleti svoje dijete!

Besmislica, oče, to su laži; to ne može.

Mi ne idemo u pakao i nećemo biti spaljeni.

To ljudi vjeruju, a to uopće nije istina.

Ne postoji niti pakao, niti takozvano čistilište; to sve skupa ne postoji.

Čovjek sam od sebe pravi pakao i nosi to čistilište u sebi.

To je ona tama u njegovoj duši, jer ne živi onako kako treba.

Čovjek može u sebi osjećati raj ako živi jednostavno, ponizno se moli i samo Božju volju čini, tada čovjek već i ovdje na Zemlji može posjedovati raj.

Vjerujte mi, oče, čak ni oni najgori, oni koji su potonuli najviše, neće biti spaljeni, a ipak ih se tome uči.

Ipak se to govori ovim ljudima i kada zablude, onda im je teško vratiti se na dobar put.

Šta se sada kaže?

“O, pa, ja sam svakako loš, sa mnom se ne može više ništa započeti, ja sam izgubljen”, i onda istrajavaju u svojim grijesima.

Njima je oduzet zadnji zračak nade; oni više ne vide izlaza i nemaju snage da se poprave, da podignu svoj duhovni nivo.

Ne, oče, kada bismo imali takvog Boga, kada bi naš Svemogući Otac bio takav, kako bi manjkava bila ta Svemoć!

Onda bismo mi, ljudi, morali imati sažaljenje prema tom Bogu.

Niko neće biti izgubljen, oče, niko.

Sve što živi će nastaviti da živi.

Jednom će svi oni biti sretni.

Ovo je nova istina i jezgro svega leži u nama.

To ne treba biti samo senzacija, nego mi trebamo vrijedno raditi na sebi, da bismo se popravili.

Naš duhovni nivo treba kroz ovu divnu, sveru istinu biti uzvišen.

Alkar nama daje duhovnu hranu.

Još jednom, oče, da li biste Vi htjeli da se ja pretvaram idući s Vama u crkvu?

Ja Vam kažem ovo: ne dozvolite da na Vas utječe neki duhovnik, koji ni sam nema čistu vjeru.

Prema Alkaru, duhovnost se izgubila u sopstvenom nauku i postala je neko hladno poučavanje, lišeno topline.

To su lijepe riječi, bez topline.

Uzvišene propovijedi se drže, u kojima se najavljuje vječito prokletstvo.

Iz ovoga se vidi koliko malo se Krista razumije.

Ali zar to nije divno, oče, mi to svakodnevno doživljavamo, ne samo ja, nego i vi oboje, da vodimo razgovore sa mrtvima, koji žive i sretni su?

I svi oni, milijuni njih koji žive u zagrobnom životu, kažu: "Nema pakla, nema čistilišta."

Oni svi kažu da čovjek taj pakao nosi u sebi; on sve nosi u sebi, sve to sam posjeduje, jer je on sam od sebe stvorio pakao.

To je tako.

Ali kada je čovjek loš i želi se popraviti, onda Bog tom čovjeku pomaže, jer On voli svu Svoju djecu, onu savršenu kao i onu nesavršenu.

Zar nije tužno, oče, da čovjek u ovom stoljeću još uvijek nije oslobođen od ovog učenja, od ovih kazni, koje sam sebi nameće?

Trebamo li mi ubuduće sve tek tako prihvatiti?

Ako to mislite, oče, onda Vam ja kažem ovo: "Zagrobni život nama donosi jednu novu istinu.

Trebamo li mi nastaviti vjerovati, dok možemo znati, jasno znati?

Prije ste i Vi mislili tako kao taj duhovnjak.

Mrtve smo trebali ostaviti na miru, ali srećom, Vi ste i sami vidjeli da su nam oni došli sami od sebe.

Da, oče, sami su nam došli.

A ni Vi, niti majka, isto kao ni ja, niko od nas troje nije nikada dozivao niti jednog duha.

I zar ne možete biti sretni, sada kada smo i sami dobili dokaze?

Tako mozemo živjeti i dalje.

Možete li zamisliti još veću milost?

Slobodno mi vjerujte, oče, ja vas volim, oboje vas volim i ne bih ni dlaku povukao s Vaše stare glave.

Pomoći ću vam i dijeliti s vama i dobro i zlo.

Iubacite te misli iz glave.

Pustite pastora neka priča šta hoće.

Ja ne činim ništa loše, ja tražim Boga u svojoj sobi, sam ili u prirodi.

Tamo se ja mogu moliti.

Tamo se mogu predati.

Tamo osjećam da moj duh ide prema Bogu, kao što duh Njegovog djeteta treba da čini.

Šta se sve nije dogodilo!

Zar još niste dobili dovoljno uvjerljivih dokaza?

Pa, i sami smo mogli vidjeti kako ovi duhovnjaci strašno lutaju.

Jesu li to duhovna bića, oni koji Boga mole da u ratu njihova zemlja pobijedi?

Oni su zalutali s dobrog puta, a u to svoje lutanje uvlače i tisuće drugih.

Svaki svećenik je molio Boga za pobjedu svoje zemlje, ali Bog ništa nije davao; On je pustio da to ide svojim tokom.

Oni su mislili da je Bog potkupljiv te su pokušali svojim žrtvama i molitvama da Ga okrenu na svoju ruku.

Ali ta molitva, koja je poslana u raj, je u prvom redu imala za cilj ubojstvo, a u drugom redu je bila puna samoljublja.

Svr su to bili bogoljudi sami po sebi, koji su sebe htjeli načiniti Bogom.

O, koja zabluda, oče, to je strašno.

Mi smo nedavno mogli vidjeti kako su svi oni automobili, koji su se nalazili u povorci, bili blagosiljani.

Zaboli te srce kada to vidiš.

I hajde ostani pri tome miran.

Kažem Vam, oče, to je sprdanje s Bogom; sa samim Bogom.

Moraju li se nesretnima govoriti materijalne stvari?

Pusti čovjeka da sam za sebe preklinje.

Njegovoj sopstvenoj duši ovo treba.

I koja je bila posljedica tog blagosiljanja?

Usprkos tome su se dešavale nesreće i to i nije moglo biti drugačije, jer je to bilo materijalno dešavanje.

A iza oblaka, ovdje gore pred nama, tisuće i još tisuće inteligencija gledale su na njih, te zadržale ovo hladno događanje, kako ovo ruglo ne bi doprlo do sfera.

Ali Bog zna sve i Bog vidi sve.

Tako Bog zna da je ovo sprdanje sa njim, jer Bog ne blagosilja automobile, već ljude koji mole za svoje zdravlje.

Tako Bog zna sve, pa i to da ovi ljudi lutaju.

Vjera u kojoj sam odgojen mene ne može zadovoljiti, oče, ali sada ja znam bolje.

I u meni se sve raduje zato što vam sve ovo mogu obrazložiti tako jasno.

Jezgro svih vjera je isto.

Kada čovjek hoće činiti dobro, šta ima veze da li je on kršćanin, jevrej ili musliman?

Svi ovi putevi vode ka jednom cilju: u Zagrobni život.

Ljudi kažu: "Onda ćemo vidjeti ko je u pravu", ali ja im kažem da su oni svi u pravu sve dotle dok slijede pravi put i traže Boga u jednostavnosti i poniznosti.

Kada bi kršćani zaista slijedili Isusovo učenje, oni biše se ophodili sa više ljubavi prema drugim ljudima.

To učenje, koje se napravilo oko Velikog Primjera, je mrtvo i teško; to se pretvorilo u službu kalupa.

Sada ljudi šalju svoju braću u rat; kada biše doista bili kršćani, oni ne biše ubijali.

Oče, ja Vas ne želim rastužiti.

Ostanite Vi u svojoj vjeri, ali ja Vam predviđam da ćete za nepunih dvije godine zajedno sa mnom postati spiritist.

Mi ćemo tada lično držati službe, koje su čiste i slobodne od sveg samoljublja i egoizma.

Ja volim sve ljude, jer su oni Božja djeca.

I ako opet dođe do rata, oče, ja u njemu neću učestvovati.

Radije ću sam primiti metak, nego uzeti tuđi život.

Onda ću otići kod Alkara, u Zagrobni život, koji je ljepši nego sva ljepota ovdje na Zemlji i vrijednija nego sve ovozemaljsko blago.

Mi ne vjerujemo, mi znamo.

Mi smo u vezi sa Vječnošću, mi smo dio Svemira i ostat ćemo dio njega, čak i kada više ne budemo živjeli svoj ovozemaljski život.

To Vam se u Vašoj vjeri ne daje, oče, ovo znanje, ovo doživljavanje zajednice sa onima koji žive na "Onoj Drugoj Strani".

Ima jedan jezik, oče, koji svi razumiju; to je jezik ljubavi.

Jezik ljubavi, Božji jezik može svako razumjeti ko hoće da ga razumije.

Taj unutarnji jezik, ta iskra Božje Svjetlosti, koja se nalazi u svima nama, će povezati cjelokupno čovječanstvo.

Ovaj dio Božje Vatre će nas dovesti do Boga, ako želimo biti Njegova djeca i dobiti Njegov blagoslov.

Mi moramo pokušati već ovdje na Zemlji živjeti kao braća i sestre, bez obzira na uvjerenje koje držimo.

Biti u skladu sa svime, sjediniti se sa svime što živi, to je Božja volja.

Neće više biti mržnje, jer će svi željeti dobro.

I puni ovih namjera, mi ćemo dobiti ono više.

Šta nam se sve ne služi, oče, kroz razne religijske pravce.

Nedavno sam imao razgovor sa jednim gospodinom, koji me je pitao da li poznajem Bibliju.

Odgovorio sam: "Ne", a on onda reče: "Ja da."

Tijekom našeg razgovora izrazio je uvjerenje da će se, kada umre, pridružiti Kristu u raju, jer je sam Krist rekao ubojici na križu: "Danas ćeš biti sa mnom u raju".

A to, naime, govori sve.

Ja sam ga upitao: "Dakle, Vi mislite da ćete, kada napustite zemlju, doći u Kristovu sferu, jer raj znači sfera.

Kristina ima Svoj raj a to je njegova sfera.

To je Njegova okolina, zar ne?

"Da", glasio je odgovor, ""Zasigurno."

"To mislite?", upitao sam ga ponovo.

"Da, gospodine, to mislim i to znam."

Ovo je izrečeno sa razdraženošću."

Ja sam ga zamolio da se ne žesti, jer to nije bilo potrebno.

"Ali", ja rekoh, "ja o tome ne mislim tako, gospodine."

Ja želim sve činiti kako treba, kako dolikuje.

Ja dolazim sa pravom ljubavlju, ne sa samoljubljem.

Ne želim nikome lagati niti koga prevariti, a kamo li kome nauditi.

Ja želim davati ljubav, koliko god mogu.

Ovim Vam želim reći, gospodine, da želim živjeti dobro.

Želim biti jednostavan čovjek, koji Boga jednostavno voli.

A kada jednom umrem, ipak neću doći u Kristovu sferu.

Mi smo na Zemlju došli da učimo.

Ali se nadam da posjedujem malo svjetlosti, koje već znači sreću u zagrobnom životu."

"O, ne", reče on, "ja idem u raj."

Još upitah da li je sjedinjen s Kristom.

Malo je oklijevao, a onda je rekao da na ovo pitanje ne može dati odgovor.

Ja sam otišao, oče.

Sa ljudima koji su puni samoljublja, uobraženosti i netrpeljivosti se ne može raspravljati.

Mi, jadni mali materijalni ljudi, bismo mogli biti jedno sa Kristom?

Mi, koji smo još puni grešaka, puni ljudskih slabosti, neznatni i materijalni, mi bismo se htjeli porediti s Njim?

O, kako ove duše misle nisko o savršenom Božjem Sinu.

Pa, to je jasan dokaz da oni ne razumiju Kristov nauk.

Ljudi koji imaju takva shvaćanja ne znaju da su puni arigancije, jer se žele porediti sa Sinom Boga, Njegovim savršenim Djetetom.

To nije ništa drugo do fanatičko pobožnjaštvo, oče.

Krist je ocean, a mi smo kapi vode u poređenju s njim.

Mi zaboravljamo da smo na Zemlji da bismo učili.

Krist je na Zemlju došao da nas uči; mi smo, međutim, na Zemlji da se pročistitimo od svojih grešaka.

A zašto mi nakon svog prolaska ne možemo otići u raj, oče?

Jer čovjek, shvatite me dobro, niti jedan čovjek koji živi na Zemlji, nije podešen na Kristov raj ili sferu.

Mi svjetlost kojom On zrači ne bismo mogli podnijeti i oslijepili bismo kada bi se On u noći pojavio pred nama.

Ja sam tu svjetlost vidio kada sam prvi put sa Alkarom išao u sfere.

To je bilo moćno i sveto, oče.

O, čovječe, ne leti previsoko i ne zamišljaj sebi previše toga.

Vaše razočaranje će biti veliko kada napustite Zemlju i dođete u Zagrobni život.

Tamo samo Vaš duhovni posjed, ono što u sebi nosite, ima vrijednost.

"Ali", pitaju ovi ljudi, "što je sa svim našim velikanima onda?"

Neka oni to ispitaju, onda će iskusiti da mnogi velikani kasnije budu nesretni kada su nas ovdje na Zemlji pogrešno vodili u svom bigotizmu.

Kažem Vam, oče, čovjeku je potrebno stotine godina da se razvije.

Tek onda kada volimo Boga, kada to sami želimo, mi polako postajemo čovjekom u pravom smislu te riječi.

Na Onoj Strani ćemo nastaviti svoj put ka savršenstvu.

Na Zemlji to nije moguće postići; za to je ovaj život prekratak.

A što znači imati učenost i ovozemaljsko znanje, kada se zaboravi ono duhovno, ili se pokušava zavarati nečim što ne postoji, što nije uključeno u Božju Uputu.

Kad ovi učeni ljudi, ovi ljudi od razuma, zamišljaju da posjeduju tu uzvišenu svjetlost koju posjeduje Krist, ja Vam kažem, oče, da oni lutaju.

Ti ljudi buncaju i to im donosi veliku patnju, koju će u potpunosti osjetiti tek kada skinu svoje materijalno ruho.

Kakvo će duboko razočaranje osjetiti kada vide da nisu u Kristovoj sferi, već da su dovedeni u sferu hladnu, sebičnu i bez ljubavi kao što je njihovo učenje.

Ono na što su iznutra usklađeni, takva će i njihova sfera biti.

Samoljublje je ono što ti ljudi posjeduju, ništa osim mašte i sljepoće, prema sebi i drugima.

Znate li što znači biti jedno sa savršenim Božjim Sinom?

Šta smo mi u poređenju s Njim?

Ne, oče, ja to ne prihvaćam.

Ne bih to mogao prihvatiti, jer ja u sebi osjećam da to ne postoji.

Tako nešto krasno mi kao ljudi ne možemo očekivati nakon našeg preseljenja sa Zemlje.

Oni koji u to vjeruju, jer im učeni ljudi to tvrde, oni i ti učeni ljudi su u zabludi.

I njihova će patnja i tuga biti golema.

Oni oko sebe grade stijenu koja ne postoji.

Oni sebe postavljaju na pijedestal, a kada Bog ukloni taj pijedestal ispod njih, oni ne mogu stajati, padaju i bivaju ranjeni ili slomljeni svojim samoljubljem, netrpeljivošću i zabludom.

Mnogi učeni ljudi koji su slijedili put duhovnosti su u životu nakon smrti duboko nesretni, jer je njihovo učenje lišeno svake topline i ljubavi.

Mi smo to iskusili tijekom naše skorašnje seanse, oče.

Duhovi koji su nam došli, zar to nisu bili ljudi iz prvih krugova društva i zar nisu ti učeni poveli za sobom tisuće drugih?

I zar nisu ovi navedeni na pogrešan trag?

Istinu govorim, zar ne?

Vi ste to doživjeli.

Zar onda nije logičnom da mi nećemo doći u Kristovu sferu?

A ipak oni misle da hoće i zato bih im ja doviknuo: "Ispitajte sebe i upoznajte sebe; onda ćete vidjeti da tu duhovnu snagu ne posjedujete.

Bičujte se i razapinjite ispred nas i vidjet ćete da se nebo ipak neće otvoriti.

Nikakve tamne mase neće zakloniti sunce i zemlja se neće raspući; sve će ostati kako jeste i ništa se neće promijeniti vašom smrću, jer je sve u vezi s vama materijalno.

Bog to vidi, ali vas pušta da budete kakvi jeste, jer ste tek ljudi.

Jer ste vi ljudska bića s manama, isto kao i mi, a ne mala božanstva sa duhovnom moći.”

Oni koji misle da će to primiti svi su zaslijepljeni od strane onih koji misle da znaju, ali njihovo znanje nije ništa više od zemaljske mudrosti, njihovih vlastitih misli, lišenih duhovnog osjećaja.

Neka oni nama dokažu i pokažu ko su.

Krist se neće vratiti na Zemlju, jer nakon svih tih stotina godina još uvijek nije shvaćen.

Tek onda kada budu razumjeli Njegove riječi, ljudi će djelovati u skladu sa Njegovim Duhom i vratiti se Njemu i Bogu, od Kojih su se u svojoj zabludi tako dugo odvraćali.

Oni izbjegavaju Božje puteve, kao što vođa na onom svijetu reče, a moraju živjeti kako On to želi.

Tek će onda biti spremni biti djeca Božja, kao što i trebamo biti, bez samoumišljanja ili samoljublja.

Ima i ljudi koji misle da Krist govori kroz njih.

Tako daleko su neki na Zemlji otišli.

Ali na onom svijetu se to smatra svetogrđem.

Ovi ljudi ne govore više u ime Boga, nego, kako oni tvrde, govore glasom samog Krista.

Ovi ljudi jesu na duhovnom putu, ali buncaju.

Oni zloupotrebljavaju Kristovu snagu i pretiču sami sebe.

Valdirf je to iskusio.

Ovo ću Vam ispričati: onda možete vidjeti kako se naše molitve uslišavaju i kako se na Onom svijetu radi da bi se nama pomoglo.

Valdorf je služio kao instrument i trebao je obavljati ovaj duhovni posao.

On mi je sve ispričao; i Alkar mu je morao pomoći.

Bilo je užasno, rekao je, ali ga je to ojačalo i naučilo kako se moliti i voljeti Boga bez vlastitog interesa.

Ja Vam to nisam mogao ranije reći, ionako to ne biste razumjeli.

Valdorf je bio medijum za Alkara I njegove prijatelje, kako mu je kasnije rečeno kada je sve prošlo.

Služio je kao instrument za viši svijet.

Jednom su ga doveli u dodir sa nekim gospodinom, jednim dobrim i uzornim čovjekom.

On je svesrdno i mnogo molio Boga da mu da mudrost, snagu i ljubav.

Bio je veoma osjetljiv i dobio je pomoć putem nadahnuća.

Dobio je mnoge stihove i tekstove i bio je sa tim veoma sretan.

Ali je vrlo uskoro otišao predaleko.

Mnogi oko njega prihvatali su sve od njega, jer je, smatrali su, bio izuzetno pobožan čovjek i u sve je ulagao svoju ljubav prema Bogu.

Da je posjedovao svjetlo, mogao je biti iznad svih, a kako je on mislio da ga uistinu posjeduje, iako je to bila samo njegova uobrazilja, i svi ostali su zajedno s njim bili zaslijepljeni.

Tako bi on nastavio zivjeti, kao i mnogi drugi na Zemlji, da nije preklinjao Boga da mu da istinu.

On se žarko molio za istinu i Bog mu ju je dao preko svojih izaslanika, koji su djelovali kroz jednog ovozemaljskog instrumenta

Tako mu je pokazana istina i Valdorf je bio povezan s njim.

Zatim su mu Valdorfove duhovne vođe počele pomagati.

Prvo je dobivao male poruke, zatim veće, koje su postajale sve ljepše i ljepše, a sve to kako bi mu se povećala taština.

I on si je postupno umišljao takvu visinu da je mislio da je nepogrešiv.

Pisani izvještaji o njegovom duhovnom stanju koje je primao rasli su sve više i više i polako, ali sigurno, on je sebi izgradio stijenu, sve dok ta stijena nije postala pijedestal.

Išao je još i dalje dok na kraju nije došlo do toga da je pomislio da ga više ne vode duhovi, nego sam Krist.

Ali čak ni ovo nije bilo dovoljno.

On je sebi umislio da je sada bio toliko razvijen da je Krist govorio kroz njega i sada je njegova taština dosegla vrhunac.

Ali, ovo je za njega bilo kobno.

Šta se onda dogodilo?

Waldorf je iznenada dobio pismo o mudrosti, snazi ​​i ljubavi i ovo mu je morao poslati.

Waldorf tada još nije znao s kakvim silama je imao posla, za koga radi i koja je svrha svega toga.

No, znao je da je služio kao instrument Onome Svijetu.

Već ubrzo, njemu je stigla poruka od dotičnog gospodina, u kojoj ovaj izražava zadivljenost dobro primljenim obavijestima.

“Zamislite”, pisao je on, “sve je tačno.

Godinama sam molio za mudrost, snagu i ljubav i sada mi je to dano Vašim zagovorom, a da Vi niste znali da sam se molio za to.”

Ovo nije mogla biti slučajnost, oče, jer nitko na Zemlji to nije znao.

Njegova molitva je bila uslišena i za njega je to bio veliki dokaz, radi čega je bio presretan.

Svrha svega ovoga je bila pokazati mu da su nevidljive snage poznavale unutarnja stanja njegove duše; ali na tome se nije završilo.

Sve jače i jače su bile poruke koje je Valdorf dobijao.

Sada, međutim, više ne u korist drugoga; naprotiv, bio je zbačen sa svog pijedestala.

Sada je dobio istinu, za koju se molio.

Ali on nije popuštao.

Ostao je na stijeni koju je sam sagradio.

Onda je došla bitka, duhovna bitka, oče, i bio je ranjen, od čega mu se srce stisnulo.

Svi koji su bili u njegovoj okolini osjećali su se užasno zbog njega.

Jedna poruka je slijedila drugu; sve se obistinilo.

On ipak nije htio shvatiti da mu je sve to dano jer je svesrdno tražio istinu, koja mu je donesena zemaljskim putevima.

On je ipak želio ostati na svojoj visini i nije htio sići.

Valdorf je dobio poruku koja je svemu išla nasuprot, ali je isuviše samouvjereni nije htio prihvatiti.

On se razbijesnio i poslao je Valdorfu pismo koje je, kako je on to rekao, sam dobio od Onoga Svijeta.

Waldorf je to morao osjetiti i pročitati da bi shvatio koji je pečat na to bio utisnut.

Valdorf ga je držao pismo u rukama i bio je nervozan, koje mu je bilo znak da to nije bilo čisto.

Od visokog utjecaja čovjek postaje smiren, oče, i osjeća se sretnim; utjecaj koji je izlazio iz ovog pisma stoga nije bio velik.

Pismo je sadržavalo sljedeće riječi:

“Ljudi, vođe i duhovi, sad je gotovo, sad je prošlo.

Moja volja, Moje zapovijedi se sada moraju slijediti.

Moje dijete to više ne može podnijeti; Moje dijete ste vi dovoljno napadali.

Prestanite sa pisanjem; sve nije dobro.

Vođe ne znaju da sam Ja ovdje kod Svog djeteta.

On će govoriti Mojim glasom i Ja želim da vi slušate.

Sve naloge koje mu Ja budem davao vi ćete morati slijediti.

Budite oprezni i ne gurajte previše.”

Još više toga je sadržavalo to pismo.

Valdorf je omdah potom dobio poruku da mora prestati odlaziti njemu.

To su mu njegove vođe rekle.

Iz prvog pisma se vidjelo da su viši duhovi znali šta je ovaj čovjek tražio.

Ali kada je dobio pismo koje ga je trebalo vratiti, koje mu je reklo da njegova nadahnuća nisu dobra, tada ništa, apsolutno ništa više nije bilo dobro od onoga što su mu Valdorfove vođe - a ne Krist - dale.

Njegovo pisanje je njemu dao Krist i nitko se sa tim nije mogao mjeriti, jer On je, naime, stajao iznad svega.

On je bio instrument kroz koji je sam Krist govorio i on od Valdorfa i njegovih vođa nije više ništa prihvatao, jer Valdorf, sa svojom ovozemaljskom mudrošću bio daleko ispod njega.

Kako je onda Valdorf njemu mogao reći što da čini.

On to nije prihvaćao i stoga nije shvaćao da je poletio previsoko, jer je sebi sagradio stijenu, koju je na duhovnom putu lomila i najmanja oluja koja ju je harala.

Nije se htio spustiti jer bi tada morao osloboditi sve prijatelje koje je doveo pod svoj utjecaj, a nije se usudio podvrgnuti tom poniženju.

On, koji je bio jedno sa Kristom, je bio toliko slab, da nije mogao podnijeti duhovnu istinu.

Sve što je tražio, sve što je pisao su bile njegove sopstvene misli.

Ali pošto je on svesrdno tražio da mu se da istina, ona mu je bila data.

To meni govori, oče, da je to bila duhovna pomoć sa “Onog Svijeta” koja mu je donijela istinu.”

Andre sada odjednom pade u trans, a Alkar nastavi kroz njega:

“Nije li iz skoro svih njegovih pitanja govorilo malo ljudsko božanstvo, koje se opkružilo svojom vlastitom aureolom?

Nije li tako da takvi ljudi misle da su nepogrešivi dok su puni i puni ljudskih grešaka?

Zar nije istina da oni ne žele sići da pijedestala, na koja su sami sebe postavili?

I nisu li gotovo sve riječi očaja i sumnje rezultat stavljanja sebe na pijedestal koji su sami napravili?

Sve dok se ovi ljudi uzdižu do vlastitog malog božanstva i postavljaju na pijedestale u toj svojoj vrijednosti, neće moći ponizno kleknuti, niti će im biti moguće iznad svega i kroza sve vidjeti Boga.

A samo to je prvi zahtjev: vidjeti Božju sveobuhvatnost, Božju blizinu, božji put.

Ali put do Njega vodi preko razočarenja, jer će se čovjek svaki put iznova spoticati, a najveći pad će biti pad sa svog pijedestala.

A tim razočarenjima plješću na 'Onoj strani', jer, kada je netko to ispravno shvatio i stvarno osjetio to razočaranje, doista je došao korak bliže putu koji nam Bog pokazuje.

Ljudi, ljudi, postanite konačno Božja djeca.

Osjetite već jednom, uprkos svojoj superiornosti, da niste ništa više od malih čestica prašine.

Čovječe, skinite krunu sa glave, koju ste sami tamo stavili, duboko se naklonite i poklonite Bogu jedan trenutak vjerovanja; tek tada ćete znati koliko ste mali, koliko ste zapravo jadno mali.

Ove riječi upućujem i onima koji sumnjaju u spiritizam.

VIše od toga ne treba da znaju.

Ali kažite to i Andreu; on će me razumjeti.

To je tako jednostavno, ali čovjek ne traži Boga, nego u prvom redu sebe.

I makar i ne želio to znati, ipak traži sebe.

I čak i kada misli da traži Boga, on ipak, na žalost, traži opet sebe, jer sebe smatra nepogrešivim, zar ne?

Ali ugledati će on napokon svjetlo, vječno, beskrajno svjetlo, i Božja će mu ljubav pomoći pronaći pravi put.

I premda taj put često ide preko trnja, i premda se oko njega često smrači, ipak će onaj koji za njim žudi jednom ugledati vječno, sveto svjetlo Božje, Svjetlo nad svjetlima.

Bog blagoslovio Vaš rad.

Kako je lijepo ovo Vam reći.

Ja sam preuzeo razgovor od Andrea jer Vam želim pokazati da sam uz njega i da mu u svemu pomažem.

Sve što Vam je on rekao je istina.”

Andre se vratio u svoje tijelo i nastavio:

“Ztoga su nam došli duhovi, oče; da nam objave jedini put koji vodi do Boga.

Zato je spiritualizam sveta stvar.

Ovo je moja vjera.

Zašto sam Vam sve ovo rekao, oče?

Zato što mi crkva ovo ne može dati, ali duhovna pomoć sa “One Strane” može.

Duhovi vide ko i šta je Krist kada su u visokim sferama, ali čovjek, koji još živi na Zemlji, ne može na to biti niti podešen, da ne govorimo o tome da bude jedno sa Kristom.

Što je taj čovjek mislio?

On je sebi umislio da je jedino Kristovo dijete.

Ne voli li Bog, zajedno sa Kristom, sve nas?

Je li on bio jedino dijete?

Je li Krist samo za njega umro?

Ne, oče, to ide predaleko.

To su bili samoljublje i netrpeljivost koji su ga izigrali.

On je također morao biti mnogo jači, beskrajno jači, da ne bi bio povrijeđen; da je stvarno posjedovao ovu moć, ne bi pao.

Vlastiti osjećaji, vlastita intuicija govore nam da to ne može biti tako i koliko je štete proizilazi iz toga.

Iz ovog slučaja možemo vidjeti koje posljedice to ima kada je neko tako zaslijepljen, ne samo njega samog, već i za mnoge koji ga slijede.”

Andre je razgovarao sa majkom i ocem dva sata.

Majka je opet zaplakala; ne više radi tuge što joj je umrla sestra, nego zato što je njezino dijete govorilo kao nikad prije.

Je li ovo bio njezin dječak?

O, kako je to bilo moguće?

Hendriks je gledao mirno, mirno poput miša.

Zatim je pogledao Andréa i rekao: “Dječače moj, idi svojim putem, kako ti je rečeno, jer mi ti više ne možemo pomoći; osjećam da si u pravu.

Alkar nam se obratio i to je nama godilo.”

Andre priđe ocu, spusti boje ruke na njegovu glavu i privuče ga pun ljubavi k sebi.

Bio je presretan ovim pristankom.

“Ja Vam se zahvaljujem, oče.”

I teta će otići tamo gdje su sada nalaze Alkar i sve te vođe koje nam pomažu.

Tako sam sretan da smo se ovako mogli izjasniti na ovaj dan.

Ali sada dosta, kasnije ćemo opet jednom pričati o tome.

Idite sada oboje teti; ja ću ostati kući, jer ću noćas bdijeti.

Sutra ujutro ona će preseliti i meni će biti dozvoljeno vidjeti kako će ona nama prethoditi u Vječni Život.

Imajte hrabrosti i budite jaki, jer mi, koji znamo, se nosimo sa svojim gubitkom mirno.

Nemojmo joj otežati prelazak.

Ona će proći kroz portal koji vodi u Zagrobni život i nju neće zaustavljati.

I biti će lijepa, oče, u Zagrobnom Životu

Ovo je Bog rezervirao za sve nas ako mu pristupamo jednostavno, kao njegova djeca.”

Otac i majka su otišli.

“Šta ti misliš o tom dječaku sada, Mari?

To više nije bio on koji nam se obratio.

Odakle samo crpi tu mudrost?

Ja sam doista pod utiskom i mi možemo zahvaliti Bogu da on može raditi ovaj posao.”

Sada su oboje bili uvjereni, čvrsto uvjereni da je njemu dato samo dobro.

Kako je znao pričati, kako im je samo sve jasno obrazložio!

Andre je ostao sam u kući te je otišao u svoju sobu.

Rado je htio ostati sam sa Alkarom, kojeg je već skoro čuo.

“Zahvali se Bogu za takav blagoslov, Andre, i moli se da uvijek dobijemo snagu da ih sve uvjerimo.

Pobrini se da se Bogu uvijek pokušaš obratiti u jednostavnosti.

Dok si govorio, ja sam ti preuzeo riječ; ti znaš kako ja to činim.

Uvijek se tako prepusti i budi uvijek za mene otvoren, ali onda obrati pažnju na ono što ti donosimo.

Dobro obrati pažnju na sve glasove koje čuješ.

Onaj najdublji će ti govoriti istinu; svi ostali su pogrešni.

Mi ćemo ti u svemu pomoći; nemoj nas isključivati svojim mislima i svojim znanjem.

Onda te više ne bismo mogli dokučiti, jer se naši glasovi ne biše čuli.

Tada bi te tvoj vlastiti glas odvukao sa dobrog puta, dakle niz brdo

Moli se, moli mnogo, svaki put iznova.

Preklinji za jednostvnost i snagu, da bi mogao činiti dobro.

Sve za Boga, jer On to želi.”

Alkar je otišao.

Kada su se otac i majka vratili, on je sišao dole.

“Liječnik je upravo dolazio, Andre”, reče otac, “i rekao je da se plaši onog najgoreg.”

Andre, koji je ostao kod kuće da bi bdio, se dogovorio sa roditeljima da dođu k njemu ujutro u pet sati, jer mu je Alkar rekao da će ona preseliti oko sedam.

“Vidjet ćemo hoće li tako biti, oče, ali kada Alkar to kaže, onda u to trebamo vjerovati.”

“Dobro, Andre, doći ćemo.”

Veče je proveo crtajući.

Alkar je napravio lijepo djelo i nazvao ga “Uđi”.

I teta je trebala ući.

Kasnije je i ona trebala proći kroz taj prolaz.

To se odnosilo na njenu unutarnju snagu.

Dakle, kako je ona morala biti iznutra bogata!

Prolaz je bio cvijetna raskoš, sjajnih boja.

Kad bi se pogledalo kroz njega, u daljini bi se vidio prekrasan krajolik, okupan u mnogo prekrasnih boja.

Na brežuljku je stajao hram, a ispred tog hrama vidio se križ, koji je simbolizirao Krista, priječio je ulaz, pitajući, takoreći, preminule: "Jeste li spremni ući ovamo?"

Teta bi bila spremna za ulazak i ne bi je zaustavile blistave zrake koje je križ slao.

Ona bi ovu svjetlost mogla podnijeti.

Kako je Alkar bio pun ljubavi prema njemu, da mu je sve pokazao u slici.

On je shvatio ovaj crtež i razumio je šta mu je njegov vođa njime htio reći.

Otac je još kratko bio kod tete i on ga upita kako joj je.

“Nije dobro, dečko, steže je u prsima i teško diše.”

“Ja ću joj pomoći, oče; to će joj goditi.”

On poželi roditeljima laku noć i ode.

Još ode u kratku šetnju, jer je htio tijekom noći biti svjež.

Oko dvanaest sati je pozvonio i vrata mu otvori medicinska sestra koja je njegovala tetu.

“Kako je teta, sestro?”

“Još uvijek isto, nije dobro.

Liječnik je upravo otišao.

Kada joj se stanje pogorša, moramo ga opet zvati.”

Andre ode u sobu u kojoj je ležala teta.

Utonula je u dubok počinak; oči su bile zatvorene, a ruke savijene.

Sigurno se moli, pomisli on.

Kako se jadna žena napatila!

A ljudi bi nju, koja je već godinama bila vezana za krevet, ipak rado pored sebe zadržali.

Ali Bog ju je sada uzeo sebi.

Kako je bila lijepa ta smrt, koja će je sada osloboditi sve patnje.

Kad bi ljudi samo mogli to vidjeti, onda ih više ne bi bilo strah da umru.

Ali ni sami sebi više ne bi oduzimali živote, jer bi shvatili da se život sebi oduzeti ne može, budući da duh vječno postoji sa druge strane groba.

André je otišao do umiruće i magnetizirao je neko vrijeme, što joj je očito dobro činilo, jer je otvorila oči i pogledala ga.

Nasmiješila se da mu pokaže da se slaže.

On potom sjede preko puta njenog kreveta, u iščekivanju onoga što se trebalo dogoditi.

Nekoliko sati je proteklo u tišini.

On je već vidio Alkara, koji mu je dao znak da treba dobro gledati.

Soba je bila osvijetljena blagom crvenom svjetlošću i on osjeti utjecaj, koji mu je govorio da će se ovdje doista nešto dogoditi.

Bolesnica se uznemiri i on ode k njoj.

On je još uvijek ležala zatvorenih očiju.

On još jednom položi ruke na njenu glavu, koje ju je nakon par trenutaka umirilo.

Ali iz njezinih je prsa ubrzo izašao težak hropac i činilo se gotovo nemogućim da bi mogla disati.

Andre je primijetio da je imala visoku temperaturu, ali nakon tretmana temperatura je ipak nešto splasnula.

Sestra je htjela znati kako je postigao ovaj ishod i on joj reče šta je učinio.

On je sa njom već ranije razgovarao i ona je znala nešto o ovim pojavama.

“Dođite sjesti ovdje kod mene, sestro, onda ću Vam reći šta vidim i pustiti Vam da doživite kako čovjek prelazi u Vječni Život.”

On sada jasno ugleda dvije osobe iza kreveta i Alkar mu reče da su to bili njen otac i majka, koji su došli da je odvedu.

Sestra nije vidjela ništa, ali je punom pažnjom slušala ono što joj je Andre šapatom prenosio.

Vidio je da su oba duha često pogledavala oko sebe, kao da su očekivali nekoga.

Alkar opet reče: “Pazi, Andre”.

Nekoliko minuta kasnije, on ugleda još četiri duha kako se pojavljuju.

Dvoje od njih su bili nešto mlađi od ostalih.

On je ustanovio jaku sličnosti između mlađih inteligencija.

“Sada vidim šest duhova, sestro, od kojih bi dva najmlađa trebali biti njen brat i sestra.

Oni su bili blizanci, umrli su veoma mladi i sada su od prilike moje dobi.

Treći od ovih koji su došli najkasnije, je visok i krupan; četvrtog ni ja ne znam.”

Andre se usredsredio da bi i dalje mogao sve dobro vidjeti.

Nakon što su svi ostali otišli od kreveta, jedan od posljednjih pridošlica počeo je izvoditi dugačke pokrete (magnetske pokrete milovanja) po tetinom tijelu, od nogu do glave.

Andre reče sestri kako se to odvilo; njoj je to bilo jako čudno.

Nakon što je ovaj čin trajao od prilike petnaest minuta, Andre je čuo Alkara kako mu govori: “Andre, jesi li vidio onog duha?”

“Da, Alkare”, odgovori mu on.

Obrati pažnju na sve što on čini, jer je on taj koji se treba pobrinuti za tetin prelazak; to je duhovni liječnik, koji treba obaviti ovaj posao.

On zna kako se umirući treba dovesti i izbaviti iz njihovog materijalnog tijela.

Za tetu on pravi ove pokrete tri puta, ali nekad je potrebno da to učini više puta.

To ovisi o duhovnom stanju onoga koji prelazi.

Mnogi se ne mogu lako izbaviti; to ima veze s njihovim duhovnim životom i načinom na koji su voljeli Boga.

Za one koji su silno voljeli materiju, koji su žudjeli za materijalnim i nisu ga se mogli osloboditi, bit će užasno teška borba koja se zove smrtna agonija, jer nisu htjeli pronaći Boga u svom ovozemaljskom životu.

Za njih će se ovi pokreti morati uraditi možda deset ili dvadeset puta.

To je užasno stanje kada duhovni liječnik treba obaviti svoj posao kod takvih duša.

To će se dogoditi tri puta teti, André, znak da njezin odlazak neće biti borba.

On je sada otišao, jer ne samo teta, nego još više duša će preseliti noćas.

Tako svako na Zagrobnom Životu ima da odradi neki zadatak, koji hoće obaviti s mnogo ljubavi.

Ovaj duhovni liječnik zna više od svojih zemaljskih kolega, jer se ovdje suočava s mnogim slučajevima koje mora naslutiti i svojom duhovnom snagom jasno utvrditi kako bi mogao pomoći osobi koja prelazi.

On sada ide drugim umirućima.

Njegov je posao ublažiti šok koji duh pri napuštanju tijela dobiva i podržati novorođenog prije nego što uđu u Vječni život.

Nemojte misliti da je tako lako zauvijek uzeti duh u sfere.

Liječnik se mora za sve pobrinuti; na prvom mjestu za prekidanje fluidne vrpce.

Kada se to obavi na pravi način, onda duh po dolasku neće imati neželjene posljedice.

Sve se mora obaviti na vrijeme, ni prerano ni prekasno.

Duhovni liječnik mora biti u potpunosti upućen.

On svoj proračun pravi na osnovu zračenja umirućeg, u kojem se stanje njegovog duha ogleda.

Na osnovu toga, on može precizno vidjeti šta treba činiti i koliko puta treba ponoviti te pokrete.

Ovaj liječnik je nekada živio na Zemlji, a kada bi se sada vratio na Zemlju, Zemlja bi bila blagoslovljena, jer je on na “Ovoj Strani” tako neizmjerno mnogo naučio.

Sada možeš zamisliti koliko je to strašno kada se duh naglo istrgne iz tijela, na primjer, uslijed nesreće.

To onda ide prebrzo i šok je pretežak.

Mnogi koji na ovu stranu dođu na taj način su dugo vremena u besvjesnom stanju.

To također ima veze sa njihovim duhovnim stanjem u trenutku njihovog prelaska.

Na sve ove mogućnosti se na Zemlji ne misli.

Ovaj prelazak je rođenje duha u sferama, kao što se dijete rađa na Zemlji.

Ali duh pri svom rađanju treba više pomoći nego dijete.

Duhovni liječnik pri tome treba sve svoje snage i istovremeno koristi i snagu drugih da bi izvukao umirućeg.

Misli onih koji ostaju iza umirućeg na Zemlji također mogu pomoći da bi se ovi lakše oslobodili svog tijela.

Andre je sve što je čuo od Alkara prenio sestri, koja se jako zanimala za to.

“Sada trebate obratiti pažnju, sestro, uskoro će se teta opet uznemiriti, jer vidim njenu majku kako stoji niže njenih nogu.

Ona se jako usredsređuje na umiruću i teta će njene misli osjetiti i upiti u sebe.

To se mnogo događa sa onima koji preseljavaju.

ovo Vam govorim unaprijed, jer pretpostavljam šta će se dogoditi.

Mnogi koji umiru dozivaju članove svoje rodbine koji su umrli prije njih.

Ljudi misle da su oni u deliriju, ali to uopće nije tako; oni svojim duhovnim očima zaista vide svoje drage ispred sebe.

Vidite, teta se već uznemirava, a sad vidim i druge duhove kako stoje pored njenog uzglavlja.”

U jednom trenutku, Andre a također i sestra začuše kako ona doziva: “Majko, majko, o, pomozi mi.”

Dok je govorila, malo se uzdigla, ali je potom pala nazad na jastuk.

“VIdie, sestro, drago mi je da sam Vam ovo unaprijed rekao, dok je teta još bila prisebna.

Sad aje vidjela svoju majku.

Već sam vam rekao da se moja baka pokušala učiniti vidljivom kroz kontakt između sebe i svog djeteta, koje joj je, dakle, i uspjelo.”

Tijekom od prilike sat vremena, disanje bolesnice je postalo jako teško i stanje joj se sve više pogoršavalo.

Duhovni liječnik se opet vratio i, kao i prvi put, opet je učinio magnetske pokrete preko nje.

Nakon ovog tretmana, on je poduže vremena pregledao gornju stranu njenog želuca.

Alkar reče: “Ovo je mjesto na kojem se duh odvaja od fizičkog tijela.

Mi to nazivamo životnom ćelijom i vrpcom, kojom je duh vezan za svoje fizičko tijelo, životna nit, kao što sam ti ranije rekao.

Ovo mjesto se na Zemlji naziva sunčeva pletenica.

Tamo započinje razdvajanje.

To mjesto liječnik ispituje i kako životna svjetlost slabi, on ustanovljuje koliko dugo to još može trajati.

Ta svjetlost postaje sve slabija, ali kasnije, kada se duh odvoji od svog fizičkog tijela, ona će opet biti potpuno vidljiva.

Sada jasno vidim da će teta preseliti u sedam sati; već vidim kako se to događa.”

Sada je bilo tri sada: umiruća je, dakle, imala još četiri sata života na Zemlji.

Sve ovo je Andre rekao sestri; onda je mogla vidjeti hoće li se to ispuniti.

Umiruća je još uvijek bila u nesvijesti i Andre upita Alkara je li i on mogao nešto učiniti.

“Ne brini se, dečko moj, ona će se još jednom vratiti k svijesti.

I to vidim i mogu to unaprijed ustanoviti.

Velika radost što je vidjela svoju majku – koje nije bio delirij, već je ona nju doista vidjela – učinila ju je bespomoćnom, jer tijelo više ne može izdržati to veliko osjećanje, koje je uslijed toga doživjela.

Posljedice toga ste vidjeli.”

Sestra upita je li trebala upozoriti liječnika, ali Andre reče da to još nije bilo potrebno, jer će se ona kasnije ponovo probuditi.

“Mi ne možemo ništa učiniti, sestro, jer sam ja od “Druge Strane” dobio poruku da će se ona opet povratiti.

Tako da mi možemo čekati da vidimo šta će se desiti.”

Noć je polako odmicala i bolesnica se probudi oko pola šest.

“Vidite, sestro, da se sve ispunjava?

To mi je priopćio moj vođa, inače ne bih mogao znati.

Kako duhovi mnogo znaju, sestro, slažete li se?”

Otac i majka su sada također došli i André je prvo morao pomoći svojoj majci, inače bi je silni osjećaji previše obuzeli.

Liječnik je bio upozoren i ubrzo je stigao.

Alkar je rekao Andréu da ode u kratku šetnju dok liječnik bude vršio pregled; za to je bilo još dovoljno vremena.

Onda bi opet bio svjež i mogao bi se usredotočiti kada veliki događaj bude započeo.

On dakle ode vani i jutarnji zrak mu je prijao.

Šetnja je trajala pola sata i potpuno osvježen on je ponovo ušao.

Liječnik je bio u razgovoru sa njegovim roditeljima i sa sestrom, a on je osjetio da im je sestra rekla nešto od onoga što je doživjela.

On ponovo zauze mjesto u svom uglu, preko puta kreveta.

Bolesnica se sad ponovo uznemirila i to je bilo zato što se duhovni liječnik opet bavio njome; po treći put.

Sad je veliki događaj trebao polako završiti; teta je trebala preći.

Andre je bio u napetosti; bilo je šest i petnaest i teta je još bila živa.

Jasno je vidio oko njenog kreveta sivu izmaglicu, koja je postajala sve bjelja i bjelja.

Umiruća je bila obavijena bijelim oblakom; svi oni duhovi su još bili prisutni i sa napetošću su gledali u nju.

Dakle, nije samo na ovozemaljskoj strani bilo napetosti, nego je na duhovnoj strani bilo još više.

Andre je vidio da se tetin prelazak iščekivao sa nestrpljenjem.

“Ovo je veliki događaj, Andre”, reče Alkar, ”on može proteći sa velikom patnjom, ali i sa velikom srećom.

Ovdje se nalazi jedna sretnica, koja prelazi.

Ona će biti jako lijepa, ali ipak svi iščekuju sa strahom osjećaj šoka, koji prekid fluidne vrpce može prouzrokovati.”

Opet je proteklo petnaest minuta i bijeli oblak je lebdio, jasno vidan iznad kreveta.

Duhovni liječnik je zamolio muške duhove da mu pomognu.

Sada se proces počeo odvijati.

Bilo je skoro pola sedam.

“Onima koji su sretni”, nastavi Alkar ponovo, “se ipak treba pomoći dva ili tri puta, a već sam ti rekao da je neophodno mnogo snage i sposobnosti da se ovo dobro obavi.

Kod tete se sve ovo odvija u tišini, ali za one koji su vezani za svoje fizičko tijelo i koji moraju ostati nakon svog umiranja, ovo je strašno mučenje.

Za njih je umiranje jako teško i donosi im mnogo patnje i boli, naspram koje je čak i duhovni liječnik bespomoćan.

Ovu dramu čovjek sam sebi pripremi, jer je to tako sam želio.

O ovome bih mogao nastaviti još dugo, ali ću to ostaviti za kasnije.”

Andre je primijetio kako se duhovni liječnik nadvio nad umirućom.

Sa njene desne i lijeve strane su stajali ostali i on je vidio jasno da se bijela izmaglica premjestila kod njene glave.

Tamo se pomiješala i ostala kao velika masa da visi.

“Duh koji će za koji čas otići iskoristit će ovu izmaglicu; predodređeno je za prve dane njezina života u sferama.

Teta to može iskoristiti, jer je u visokom duhovnom stanju, ali onima koji su nesretni nedostaje te duhovne snage, jer nisu spremni umrijeti.

A njima to nedostaje i oni to osjećaju, jer je to prva hrana od koje će opstajati u sferama.”

Bijeli oblak se polako povalčio naviše, ali Andre iz toga još ništa nije mogao razaznati.

Teta se iznenada podiže.

Ona je govorila, ali nitko nije mogao ništa razumljivo izvući iz toga.

Majka je bila pored nje i držala je ruke obavijene oko nje.

Jasno govoriti više nije mogla, ali ipak sa njenih usana izađe par riječi koje su svi razumjeli.

“Tamo, tamo!” rekla je.

Zatim joj je iz usta izašlo malo sluzi i majka ju je vratila u jastuke.

Kratko prije tog trenutka, liječnik je opipao njena stopala i zaklimao glavom.

Iz toga je Andre zaključio da je teta umrla.

Odmah potom je među inteligencijama došlo do pokreta.

Obje žene su bile vidljive, a mnogi duhovi, koje on nije poznavao, su se također okupili oko kreveta.

Bijeli oblak se još uvijek polako podizao naviše, tako polako da se skoro više nije mogao vidjeti.

Andre u njemu nije mogao vidjet neki oblik koji bi na nešto ličio.

Bio je to svečani trenutak, koji on nikada neće zaboraviti.

Kada je čuo Alkara kako govori: “Kada je duhovni liječnik stajao nadvijen iznad nje, prekinuo joj je fluidnu vrpcu.”

On to nije vidio, jer se na toliko toga trebala obratiti pažnja.

Stoga je bio zahvalan Alkaru što mu je to rekao.

Gore u oblaku se sada počela stvarati slika nalik na glavu, a onda je, jasno je bilo vidjeti, ugledao dvije ruke koje su prekrivale oči, kao da ih žele zaštititi od pogleda u previše sjajne svjetlosti.

Tako se duhovno tijelo polako povlačilo prema gore.

Dvije ženske figure, njena majka i sestra, su je podržavale i držale u rukama.

O, koja ljubav je zračila iz ovoga svega!

Andre je u svom uglu tiho plakao.

Kako je bilo krasno sve ovo kao materijalni ljudski stvor moći iskusiti.

Bio je duboko dirnut ovim velikim događajem.

Tetka je već bila napustila veći dio njezina tijela i on joj je sada jasno vidio lice, jer ga njezine ruke više nisu pokrivale.

Kako je bila lijepa i podmlađena!

Postala je najmanje trideset godina mlađa i sada je izgledala kao žena od trideset pet godina.

Njeno duhovno tijelo je zračilo različitim bojama koje su je potpuno okruživale.

Sada je postala vidljiva iznad koljena i izlaženje je krenulo nešto bržim tokom.

Stopala su joj postala vidljiva; teta je potpuno napustila svoje materijalno tijelo.

Izmaglica koja je okruživala tijelo se zatvorila i teta je bila oslobođena.

Odmah je opet čuo Alkara.

“U ovom svjetlu će ostati sve dok se ne probudi u sferama.

Ona je u dubokom snu i rodbina će je odvesti na mjesto na koje je iznutra usklađena.

Kasnije će ih sve vidjeti.

Ovo se često ranije dogodi.

Ponekad odmah nakon izlaska iz tijela, ali to ima veze s različitim stanjima.

Boje koje ste vidjeli ukazuju na duhovnu moć tete.

Ona zrači ovom svjetlošću, ovim bojama; to je odraz stanja njezine duše, njezine lične imovine, njezine sreće.”

Alcar je govorio mirno i smireno i André je sve jasno razumio.

"Je li ona sada neće vidjeti svoje tijelo, Alkare?"

“Ne, Andre, ona neće.

Mnohi hoće.

Možemo je probuditi i onda bi mogla na trenutak sve upiti, ali ona je mirna i ostat će mirna gdje god je odvedu.

Ima i mnogo onih koji ne zaspu dok napuštaju tijelo.

Oni se stavljaju u pomalo umrtvljeno stanje, od kojeg se ubrzo oporave.

Rekao sam ti da ti mogu reći mnogo o tome, ali ću to učiniti kasnije i to o svakom posebno.”

Članovi rodbine su još jednom pogledali majku i oca, koji su ostali s tetinim materijalnim tijelom.

Majčina majka je prišla k njoj i André je vidio da je ljubi, što majka nije primijetila, iako je on to jasno vidio i čuo poljubac.

Sve to se odigravalo samo pred njim.

Onda je vidio da je duhovni liječnik nešto uzeo sa materijalnof tijela, nakon čega je krenulo putovanje u sfere.

Sada su svi otišli.

Ispred njega se sve smračilo i ono lijepo što se tijekom noći dogodilo ovdje, odlazak jedne duše u Zagrobni Život, bilo je gotovo.

André nije mogao pronaći riječi za to; u njemu je bilo tiho i bio je pod utiskom svega što mu je bilo dopušteno doživjeti.

Teta je bila lijepa kad je otišla; jasno je to vidio.

Ljudi su je smatrali izvana ružnom, ali ovdje se moglo vidjeti kakva je iznutra.

To je bilo stvarno.

Divno je bilo umrijeti i otići na onaj drugi svijet.

Jesu li se ljudi sada toga bojali?

To bi bilo tako divno, samo kada bi oni bili spremni za polazak.

Iz onoga što se dogodilo moglo se vidjeti da Bog sve zna i svime uoravlja

Bilo je sedam sati i tri minuta; opet se obistinilo sve što je Alkar predvidio.

Majka je bila jako tužna.

Liječnik je teti zatvorio oči, a sestra će se zajedno sa nekim drugim pobrinuti za odlaganje tijela.

Prvo se još molilo, a kad se to završilo, Andre je vidio kako se i posljednji lagani oblačić podigao iznad odijela koje je služilo teti na Zemlji.

“Dođi, majko, idemo kući.”

Kod kuće je Andre ispričao roditeljima sve što je te noći vidio i čuo.

Majka je bila mnogo mirnija kad je čula koliko je lijepo ono što je on vidio.

To je na nju djelovalo umirujuće; činilo se da ju je ta nova spoznaja ojačala.

Opis njenjh roditelja koji je Andre dao bio je potpuno tačan, a sestra i brat koje je vidio su doista bili blizanci i umrli su vrlo mladi.

Andre je otišao u svoju sobu odspavati nekoliko sati.

Još uvijek je mogao vidjeti sve slike ispred sebe.

Prvo oblak, pa one lijepe boje, pa tetka, koja je u ovom oblaku odvedena na njeno mjesto u Zagrobnom Žpvotu, i na kraju rodbina.

Kako je sve bilo lijepo!

Kako je sve bilo veličanstveno!

Kako je moćan bio Bog, koji je nad svime bdio i sve uređivao.

Ovo su trebali znati svi ljudi, onda bi svi lakše i bolje živjeli.

Kada bi ovo vidjeli, ne bi im bila oduzeta hrabrost, kao što je sa mnogima slučaj.

Ovdje bi ih čekalo nešto lijepo; onda bi dobili svjetlo i bili bi sretni.

Teta je posjedovala ovu svjetlost; lijepu, čisto bijelu svjetlost, koja je obasjala nju i sve one koji su došli po nju.

Koju je ona veliku unutarnju snagu morala imati.

Za Andrea je sada sve bilo jasno i razumljivo.

On je nju uostalom na zemlji uvijek vidio u istom svjetlu.

Ta svjetlost je bilo njeno vlastito zračenje.

Na ovaj način je mogao poznavati sve ljude.

Iz onoga čime su zračili mogao je vidjeti kakvi su bili iznutra i sada je bolje nego ikad znao šta znači ovo obojeno svjetlo.

Alkar mu je rekao da je to dobro uočio i da je ovo poređenje bilo ispravno.

Da, bilo je divno tako umrijeti.

Kako su svi bili lijepi i sretni.

Alkar mu je rekao da su tu poslije bili učenici duhovnog liječnika, muškarci i žene, svi puni svjetlosti, puni sreće i bili su mladi.

I koji sklad je tu vladao!

Sve je bilo uređeno i dogodilo se u pravo vrijeme.

Svatko ima svoj posao na 'Onoj Strani' i svatko radi posao koji mu je dodijeljen ne miješajući se u posao drugih.

Svi su radili za istu stvar: donijeti dobro, činiti dobro.

Tako je trebalo biti i na Zemlji.

Tamo bi ljudi trebali razumjeti jedni druge; kako bi to bilo krasno.

S tim je mislima zaspao i nije osjetio da je vođa, koji ga je toliko volio i radio s njim i kroz njega - kao sa svojim instrumentom - napravio duge pokrete preko njega da otkloni sav umor s njega.

Nakon nekoliko sati probudio se, svjež, kao da je cijelu noć spavao, i Alkar mu reče šta je učinio.

Osjećao je da to mora biti tako, moralo mu se pomoći, inače umor ne bi mogao nestati.

Otac i majka su bili zadovoljni i mirni nakon svih dokaza koje im je dao, i sada su morali biti uvjereni da smrt nije smrt.

I sestra, koja je tu bila prisutna cijelu noć, je bila jako iznenađena da se sve obistinilo onako kako je on unaprijed vidio i rekao joj.

Ona mu je obećala da će sada ići dalje putem koji joj je pokazan.

Andre je bio sretan da je opet sve tako lijepo ispalo.

Tako je on išao sve dalje i već ubrzo on će dati velike dokaze svog dara vida i kontakta sa Alkarom.

A posebno bi pokazao koliko je dobro, kao medij, paziti da se ništa ne radi izvan vođa.

Velika je opasnost u gledanju, ako se vlastite misli ne isključe.

Teta je sada prošla kroz vrata Zagrobnog Života.

Alkar mu je rekao da ona još uvijek nije bila budna.

Za nju će to trajati nekoliko dana, što je bilo vrlo kratko, jer za mnoge to može trajati tjednima i mjesecima.

Također se često događa da se umrli vrate na zemlju nekoliko sati nakon smrti, kako bi onda, oslobođeni materijalnog tijela, mogli sve iskusiti i utješiti one koji su ostali.

Teta bi, prema ovozemaljskom vremenu, mogla obitavati u stanju spavanja još nekoliko dana, a nakon toga se zauvijek probuditi u sferama sreće, ljubavi i života.

Ubrzo su Andrea čekali novi događaji, jer su ga svaki dan zvali ljudi koji su ga trebali ili su oni dolazili k njemu.