Kratko nakon tetinog prelaska, Andre je bio pozvan jednom djetetu.

Roditelji su bili zabrinuti i tražili su njegovu pomoć.

Liječnicima, koji su ga liječili, nije pošlo za rukom izliječiti ga.

Groznica, s kojom je četrnaestogodišnji dječak dugo bio prikovan za krevet, nije se smanjivala, a uzrok nisu mogli pronaći.

Kada je Andréova pomoć zatražena, on je bio s prijateljima koji su živjeli oko sedam kilometara od kuće oboljele osobe.

Te večeri dječakov ujak ga je tražio i tamo ga zatekao.

On je ponio fotografiju, po kojoj je Andre trebao uspostaviti dijagnozu.

On je nekoliko minuta držao portret u rukama, a onda je rekao posjetiocu: “Slušajte, dobro me razumite.

U ovom trenutku, dječak im temperaturu 39,4 °C, koja je izmjerena prije pet minuta.

Obratite pažnju na vrijeme; radi mi se samo o tome da Vam dam dokaze da ja čisto vidim da se ovo dogodilo.

Hoćete li biti ljubazni da pitate telefonom da li je ovo istina_”

Ujak je nazvao i ono što je André rekao pokazalo se istinitim; prije nekoliko minuta temperatura je doista bila 39,4 °C.

Sada su zajedno otišli do kuće bolesnog djeteta.

Tu je nastala nervozna situacija.

Neki su ga zamijenili za doktora, a kad su saznali da on to nije, neki su otišli su od njega.

Dječakova majka mu je ponudila stolicu, ali je on ugledao duh jedne starije gospođe kako sjedi na toj stolici.

Sa tim duhom je ubrzo stupio u kontakt i ona mu je rekla da je ona baka bolesnog dječaka.

Taj duh, koji se jasno očitovao pred njim, također mu je rekao gdje bolesnik leži i kamo treba ići da ga pronađe.

“Došla sam ovamo,” rekla je, “da im pomognem; Ovako nije dobro, gospodine.”

To mu je sinulo kao bljesak, tako da je, kad mu je majka ponudila stolicu, odmah odgovorio: "Oh, hvala vam, gospođo, ja ću ipak stajati."

Tako je odbio ponudu.

Nije želio sjediti na mjestu gdje već sjedi netko drugi, čak i ako ona nije bila vidljiva ostalima.

Napeto stanje neko vrijeme potrajalo i on je imao osjećaj da ima ljudi koji bi radije da on ode nego da ostane.

Osjećao je da nemaju povjerenja u njega.

No, htio je tome stati u kraj i upitao je: “Gospođo, što bih ja zapravo trebao ovdje raditi, zašto sam doveden?

Neka Vam Vaš šurjak kaže ono što sam uspio utvrditi na daljinu.”

Ovaj je onda ispričao šta je Andre vidio i na neke je to nakratko utjecalo, ali drugi, smatrao je, ne žele se petljati s takvim nadriliječnikom.

Šta bi liječnik rekao na to?

Ove su dosegle do njega.

Ali odjednom je majka rekla: "Gospodine, molim Vas, pođite sa mnom."

Andre ju je zaustavio i rekao da zna kako iz ove sobe doći do bolesničke sobe.

”Vi poznajete moju kuću?” upita ga ona.

"Jeste li nekada ranije bili ovdje?

Ili Vam je moj šurjak to rekao?"

“Vaš mi šurjak nije ništa rekao, gospođo, a ja nikada nisam bio ovdje i ne želim ništa znati.

Ali recite mi je li ovaj opis tačan?"

"Da", odgovori ona.

Tada joj je rekao da mu je to rekla njena majka, ali ni ova izjava za nju nije imala vrijednosti

Ona se osmijehnu i ne reče dalje ništa o tome.

O životu nakon smrti ona nije ništa znala.

Andre je išao ispred ostalih u sobu bolesnog djeteta.

"Vidite, gospođo, Vaš dječak ima temeraturu 39,4 °C.

Ja ću mu pomoći i kada mu Vi kasnije izmjerite temperaturu, ona će spasti na 37,6 °C.

Ovo vam unaprijed govorim, da vas uvjerim; i mene se unaprijed obavještava.”

On ode do bolesnog djeteta i stavi mu ruke na glavu.

Tada se usrdno pomolio Bogu da Alkaru da snagu da može pomoći dječaku.

Tretman je trajao oko deset minuta.

Zatim su se vratili u prednju sobu.

Andre je još neko vrijeme razgovarao sa majkom i zamolio je da ponovo izmjeri temperaturu.

Svi su bili radoznali hoće li se ovo predviđanje ispuniti.

toplomjer je pokazivao 37,6 °C

“Još jedan divan dokaz za vas, gospođo, da se ovdje nije govorilo tek tako bilo šta.

Sve što sam Vam rekao je prvo rečeno meni.

Ja to inače ne bih mogao znati.

Pored mene stoji jedan duhovni liječnik, kojeg Vi ne možete vidjeti.

Ovo ljudsko biće, koje je prije živjelo na Zemlji, a sada je na Drugom Svijetu, preuzelo je zadatak iscjeljivanja zemljana iz sfera i uvjeravanja u veliku vrijednost duhovnog bogatstva koje im spiritualizam daje.

Ja sam njegov instrument i zahvaljujući svom daru, ja njega mogu vidjeti.

Duhovni liječnik prozire sve, jer je on duh.

Ovo za materijalnog čovjeka nije moguće.

Tako on također vidi šta nije u redu sa Vašim djetetom.

Tako je on unaprijed mogao ustanoviti da će se vrućica spustiti na 37,6 °C.

Vi ste vidjeli da se to obistinilo.

Ovov Vam govorim da bih Vas uvjerio.

Vi, kako ste i sami rekli, još nikada niste čuli za ove stvari te niste mogli tek tako biti uvjereni.

Vi se brinete, a ja Vam dokazima želim oduzeti tu zabrinutost."

On se oprosti i reče da će se vratiti sljedećeg dana.

Vrućica je tada bila 38,4 °C.

Nakon tretmana odmah je ustala i petnaestak minuta kasnije, kada je majka prislonila toplomjer, on je pokazivao 40,1 °C.

Ona i ostali ukućani bili su užasno prestrašeni i više nisu htjeli znati ništa o Andreu ili magnetiziranju.

Ali on se nije tek tako predavao.

Smatrao je da ako se ne potrudi, ne pokuša sve, dijete će patiti, a to se ne smije i neće dogoditi.

"Slušajte, gospođo, ja vama svima želim nešto reći.

Kad sam jučer liječio dječaka, vrućica je odmah pala, to ste vidjeli, a dok sam mu danas pomagao, porasla je.

Reći ću Vam šta to znači.

Vi znate da liječnici nisu mogli spustiti vrućicu.

Vaše dijete se već tri tjedna nalazi u istom stanju i ništa, ali ništa mu nije pomoglo.

A šta se sinoć dogodilo?

Odmah nakon tretmana je nastupio pad vrućice, koje smo postigli magnetiziranjem.

Liječnici su pokušali sve što je prema njihovoj znanosti bilo moguće; ali svi njihovi pokušaji, njihovi lijekovi, nisu imali rezultata; groznica se nije smanjila, iako je tako bilo u onih deset minuta koliko sam ga jučer magnetizirao.

Sad se Vi brinete zato što je nastupilo povećanje vrućice.

To je stoga jer Vi ne znate, ne razumijete šta se dogodilo.

Ali meni je to divno, jer je vrućica odstupila od svoje ustaljene visine.

Šta je tome razlog?

Magnetsko zračenje je pojačalo bolest.

Do povećanja dolazi jer na klice djeluje jaki magnetizam.

I onda automatski dolazi do trenja u procesu bolesti.

To se kod mnogih ljudi dešava; kod nekih, opet, ne.

To je povezano s živčanim stanjem bolesne osobe.

Sada je Vaše dijete tako slabo da to ne može podnijeti.

Ali možete biti sretni da je moja snaga tako jaka da joj groznica ne može odoljeti.

Ako mi, međutim, ne vjerujete, ja ovdje ne mogu više ništa učiniti."

On je otišao, no nakon dva dana su opet došli po njega.

“Pođite sa mnom, gospodine; razgovarali smo sa porodičnim liječnikom i on je čuo o vama.

Kada je čuo Vaše ime, rekao je da biste Vi možda mogli pomoći našem djetetu.

"Zove li se Andre?" upitao je liječnik, i kada je čuo da ovo jeste Vaše ime, rekao je: "Čuo sam u više navrata o njemu; mora da je dobar."

I tako sam opet došao po Vas, gospodine.

Ne zamjerite nam ono što se dogodilo; mi o ovim stvarima znamo vrlo malo."

On odmah pođe sa njim.

Usput je razgovarao s majkom i rekao joj da shvati da oni nisu bili upoznati s ovom oblasti.

"Svijet je neuk, gospođo, a čak i visoko učeni ljudi i dalje žive u ovom neznanju.

Zato mi je pomalo čudno što Vi tako ne vjerujete, iako sam Vam dao dokaze svog dara.

Ja nisam nadriliječnik, nego liječim u malom, kao što je nekad Krist činio uveliko.

Čuda su se događala prije dvije tisuće godina, ali događaju se i danas.

To možete vidjeti i doživjeti i sami samo ako pokucate na vrata pravih osoba.

Oni vam mogu pomoći svojim molitvama i svojom magnetskom moći.

Ja ne mogu ništa učiniti sam, ali radim svoj posao uz pomoć mog duhovnog vođe.

Ovo djelo je Božji dar, koji je za mene svetinja i neću dopustiti da mu se rugaju ljudi koji o njemu ništa ne znaju i ne vjeruju, jer oni sami nisu vidoviti i ne razumiju ništa od moći koju posjeduju mediji.

Ovo je sveti dar, gospođo, i ako ga želimo dobro iskoristiti, dobit ćemo mnogo pomoći odozgo.

Materijalni čovjek, čiji um još nije usklađen s višim, vjeruje samo u ono što može osjetiti svojim materijalnim osjetilima i stoga ne može prihvatiti postojanje duhovnih stvari.”

Kad se Andre vratio bolesnom dječaku, ovaj je još uvijek imao visoku temperaturu, ali je dječak bio vrlo sretan što je on ponovno došao.

On reče majci: “Majko, taj čovjek mi moze popraviti stanje”, a kad je to rekao, ona je počela plakati.

Dječak je gledao Andrea s ljubavlju.

Oči su mu molile za iscjeljenje.

To ga je dirnulo jer je to malo dijete osjetilo ono lijepo u snazi koju mu je dao.

Zar ovo nije govorilo dovoljno?

To je za ove roditelje moralo biti sve.

Njihovo bolesno dijete intuitivno je osjećalo da mu on može pomoći.

No, neznanje njegovog oca i majke je bilo ono koje je otežavalo njegov oporavak.

Voljeli su dijete i htjeli su učiniti sve da ga spasu, ali ih je neznanje izigralo.

André nije bio liječnik; nikada prije nisu doživjeli ništa slično i nisu znali da visokokvalitetni magnetizer neće učiniti ništa što ne može opravdati, jer je pod duhovnim vodstvom.

U sebi je Andre zaplakao kada je vidio dječaka kako tako leži i kako ga jadno dijete tako gleda, tražeći sažaljenje.

To ga je zaboljelo.

Onda je čuo Alkara kako govori: "Takv je svijet, Andre."

On dječaku po treći put stavi ruke na glavu i nakon tog tretmana temperatura mu je bila 38,6°.

Sljedećeg jutra dobio je poruku od Alcara da mu je temperatura opet porasla na 40,2° i da će uskoro doći po njega, što je odmah rekao ocu i majci.

"Slušajte, majko.

Kad neko dođe, recite ono što sam Vam sada rekao, jer želim ljudima dati sve više i više dokaza, jer se njih ne da uvjeriti.”

Petnaest minuta zvao je ujak, koji je i prvi put došao po njega, i upitao ga bi li htio doći.

Onda ga je on zamolio da prvo ode do njegovih roditelja, budući da mu oni imaju nešto reći.

Čovjek nije imao ništa protiv.

"Ali", reče on, “Meni ne treba više dokaza i mislim da je šteta što Vas kod mog brata ne razumiju.

Ne mogu shvatiti zašto su još uvijek tako nevoljni.”

André ga je odveo svojim roditeljima, a ono što je čuo od njih ovom čovjeku bilo još veći dokaz, iako je on već bio potpuno uvjeren u Andréove posebne darove.

Njih su dvojica otišli do kuće bolesnog dječaka i kad su stigli, André je odmah otišao do njega.

Između sveg govora ljudi oko njega, čuo je Alcara kako govori: “André, ponovno ću pregledati dijete i sada želim nešto učiniti.

Dobro obrati pažnju."

Andre uze dječakovu desnu ruku i sjede na rub kreveta.

Pored njega su stajali članovi porodice, svi u velikoj napetosti.

Kad je tako trebao postaviti neku dijagnozu, obično je padao u trans, u tom stanju Alkar je mogao vidjeti unutrašnjost tijela bolesne osobe i na sebe je preuzimao sve što s bolesnom osobom nije u redu.

To je bio proces preuzimanja osjećaja bolesti.

Ovo stanje transa je obično kratko trajalo i nikada nije uzimalo više od deset do dvanaest minuta.

U tom stanju ne samo da je vidio bolest pacijenta, već je vidio i na čemu je dotični pacijent.

A kada bi se oporavio od stanja transa, Alkar bi provjerio kako je vidio bolest i čuo bi Alkara kako govori; sve se to odvijalo vrlo brzo.

Dok je sada držao djetetovu ruku u svojoj, Alkar mu je rekao da u plućnom krilu ima upala, koju je on već osjetio.

Nakon ove kontrole, Alkar mu je dao do znanja da je dobro osjetio i vidio.

“Ovo je upala, Andre, koja niti izaziva kašalj niti stvara sluz; nema nikakvih simptoma po kojima bi se to moglo utvrditi i nije ni čudo da liječnici to nisu mogli vidjeti jer nemaju nikakvih naznaka da biše mogli utvrditi upalu

Mora se brzo intervenirati, a mi maloga sada propuštamo njemu.

No, prije nego što se povučemo, dati ću nešto njegovim roditeljima.

Uzmi olovku i papir, Andre."

Andre uradi što mu je naloženo.

Alkar je zauzeo njegovu desnu ruku i u nekoliko sekundi je iscrtano plućno krilo, s crnom točkom u gornjem desnom kutu, sa krugovima oko nje.

Andre je znao šta im je trebao reći, jer mu je Alkar to već rekao.

"Dođite", reče on, i oni svi odoše u drugu sobu.

"Gospodine i Gospođo", nastavi on, "ja Vašem djetetu više ne mogu pomoći i prepuštam svoj zadatak Vašem porodičnom liječniku.

Tražite da se djeluje hitno.

Učinite sve što možete i pobrinite se da se sutra prije dvanaest sati napravi rendgenski snimak desnog plućnog krila.

Nemojte pustiti da taj savjet vjetar odnese, jer se posljedice toga ne bi mogle sagledati.

Vaše dijete ima upalu desnog plućnog krila, koju liječnici nisu mogli otkriti.

Djelujte što prije možete i predajte im ovaj crtež."

Hoće li se moj savjet poslušati?

Kada se to ne bi dogodilo, trebalo bi se plašiti onog najgoreg.

Sutradan, u četiri sata poslije podne, došli su mu saopćiti sretnu vijest da je on jasno vidio, jer je upala bila upravo tamo gdje ju je on označio na crtežu.

To je rendgenski snimak pokazao.

Liječnici su pitali ko je nacrtao crtež, a obiteljski liječnik, koji ga je preuzeo, je odgovorio: “Ovaj crtež je napravio sin stolara, koji je vidovit i magnetizer.

Ovo je zaista veoma upečatljivo.

Ovdje imamo dokaz da se u postojanje takvih moći ne može sumnjati."

Andre je bio oduševljen kad je to čuo te je otišao u svoju sobu zahvaliti Bogu za veliku pomoć koju je Alcar primio.

Usrdno se molio jer je on, kao instrument, mogao dati ovaj veliki dokaz znanosti.

Prošla su četiri tjedna a da nije dobio nikakvu daljnju obavijest, ali jednog dana su opet došli k njemu i zamolili ga da ponovno dođe.

Dječak je u početku izvrsno napredovao.

Bio je ustao, ponovno se igrao i gledao kroz prozor.

Dugo je bio bolestan i čeznuo je za izlaskom, pa je njegova majka, sada kada mu je bilo tako dobro, pitala liječnika može li to.

Liječnik je odobrio; kad je sunce sjalo i vrijeme je bilo ovakvo, smio je biti vani pet minuta između dvanaest i jedan sat.

“Ali, zapamtite”, rekao je, “samo pet minuta; i ne smije stajati na mjestu, već mora biti u pokretu.”

Majka je bila sretna i oko pola jedan otišla je s njim u petominutnu šetnju.

Njemu se to svidjelo i bio je zadovoljan kad su se vratili gore.

Ali poslijepodne se osjećao loše i postajao je sve tiši i tiši dok oko šest sati nije poželio otići u krevet.

Sutradan mu se nije dalo ustati, a tako je bilo već tri dana.

Povrh toga, ponovno je imao laganu temperaturu

Andre je ponovno uzeo dječakovu desnu ruku u svoju i nastavio sjediti sve dok nije čuo kako Alcar govori da je dijete izgubljeno.

On se jako uplašio, ali je ostao miran.

Ustao je i oprao ruke, da spere utjecaj djeteta, da se oslobodi boli koju je preuzeo od njega.

Potom se oprostio od roditelja malog pacijenta i rekao majci da će nazvati liječnika.

"Mislite li da mu se stanje pogoršalo, gospodine?"

"O, ne", slagao je, jer nije znao šta da odgovori.

Bilo mu je teško.

Alkar mu je pokazao da će dječačić umrijeti, ali on nije želio povrijediti roditelje prije nego što dođe taj čas.

"Ne brinite se, gospođo, još se ništa o tome ne može reći.

Ali Vam mogu ovo reći: nije bilo dobro da je dijete bilo vani."

Otišao je u tužnom raspoloženju.

Već je u mislima vidio te roditelje, shrvane velikom patnjom koja ih je čekala.

Suoosjećao je s njima i oči su mu se napunile suzama.

"Da, teško je", mislio je.

"Njima će biti jako teško, ali dragi dječačić će biti sretan.

On će otići na Onaj Svijet i nastaviti tamo živjeti dalje."

Nazvat je liječnika, ali ovaj nije bio kući.

Pokušati će opet navečer.

U međuvremenu je tražio kontakt sa Alkarom; nije bilo ničega što bi ga zabrinjavalo.

Htio je znati šta je to bilo i šta je to značilo.

Unutarnjim glasom je žustro vapio: "Alkare, Alkare, dođite, pomozite mi."

Odmah je čuo svog odanog vođu i, kao i inče, smjesta se smirio.

"Zašto se brineš, sinko moj?

Čemu taj strah?"

"Alkare, ja se plašim da nisam dobro vidio.

Šta da kažem liječniku?

Moj unutarnji glas mi govori da će dijete umrijeti, a ipak me je strah."

"Hajde da se pomolimo, Andre.

Znaš da nam molitva pomaže u teškim vremenima, u trenucima straha.

Molit ćemo Boga za snagu i uputit ćemo Mu onu istu jednostavnu molitvu koju smo Mu uputili na našem prvom putovanju.

Dao sam ti tu molitvu.

Zo će te ojačati i otkloniti ti strah."

Andre se usrdno molio, a kada je završio, Alkar je nastavio: "Veliki Oče, Svemogući.

Bilo je vremena kada smo popustili u svojoj vjeri u Vas.

I bilo je vremena kada je oluja skrenula s kursa naš mali brod i učinila nas igračkom valova oceana nevolja i patnje.

Ali sada znamo da imamo svoj kompas u našim rukama i da će nas On, koji je uzvišen nad olujama, odvesti u sigurnu luku, u svoje Kraljevstvo, u Kraljevstvo nebesko.

Tako smo zahvalni na našem znanju, ali još uvijek imamo toliko nedostataka, imamo toliko toga za naučiti i imamo toliko toga za podnijeti.

Ima dana, Veliki Oče, da se prut na koji se naslanjamo savije, da nam postane teško i da se osjećamo kao djeca kojoj je nešto zabranjeno.

Ali kroz spoznaju je traženje prestalo, i u traženju smo došli do spoznaje.

O, Bože, neka nas Vaš veo ljubavi prekrije.

Uzvisite nas do Vaše velike ljubavi i Vašeg najvećeg stvaranja.

Oče, uslišite nas, oprostite nam, pomozite nam i dajte nam svoju istinu, Amen.”

André je duboko uzdahnuo; njegovom i alkarovom molitvom nestao je svaki strah, radi čega su obojica opet dobili snagu.

Onda je čuo Alkara kako govori: "Dobro pogledaj, Andre."

On opet pogleda dječaka, ali je sada vidio da su ga odnijeli.

Vijenci su ležali na odrima i svi su bili odjeveni u crno.

"Reci doktoru da će se ovo dogoditi za četiri tjedna."

"Da, Alkare, ali sada također znam šta me je tako plašilo; mene je bilo strah predvidjeti."

"Predvidi sada, sine moj.

Ne roditeljima, već onima koji to moraju znati.

Stavio sam svoj strah u tebe i htio sam da osjetiš koliko mi se gade oni koji zlorabe ovaj dar za materijalno.

Gade mi se oni koji tjeraju medije da im predviđaju budućnost za koju ne mogu jamčiti i time uništavaju mnoge plemenite duše i puno ljepote, a sve to samo radi žudnje za novcem i senzacijom.

Oni zamagljuju njihov dar; ovo sam ti htio pokazati.

Vrlo je lijepo da si opet ovo mogao osjetiti.

Nikada se nemojte prepustiti predviđanjima materijalne prirode.

Mi možemo i hoćemo predviđati, ali samo u duhovnoj oblasti.

Tada to možemo učiniti, jer onda mogu od svog učitelja tražiti pomoć.

I ja imam svog učitelja, Andre, a ja se ne bih usudio doći k njemu s pitanjima koja su prekrivena zemaljskim blatom i prašinom.

Za duhovne stvari mogu pitati; onda smijem moliti Boga za snagu i bit će nam dana.

Upamti, André: nikada predviđanja, nikada budućnost, nikada davanje odgovora na materijalistička pitanja, čak ni ako ti se nude najveća blaga.

Mi ćemo vidjeti daleku budućnost, ali samo na duhovnom planu.

Tada možemo moliti Boga za podršku i sigurno ćemo uploviti, makar se nalazili i u velikoj oluji na Tihom oceanu.

Nemoj to nikada zaboraviti, sine moj, ako mi ne želiš nanijeti bol i tugu.”

Andre je obećao Alcaru, pod svaku cijenu, da to nikada neće zaboraviti.

“Ovo sam vidio, Andre, to su mi pokazale više Vođe.

Moje pitanje odlazi kao bljesak i vraća se odgovor; ja to vidim onako kako su oni vidjeli i kako si to sada vidio ti.

Ovo je jedan veliki lanac, u kojem smo mi samo karike.

Još jednom, reci doktoru ono što si vidio."

Predvečer je Andre ponovno nazvat lijecnika; ovaj put je bio kući.

"Dobra večer, doktore, ovdje je Andre."

"Šta je bilo, Andre?"

"Doktore, mene su opet zvali k djetetu.

Šta ste to Vi započeli, liječniče!

"Pustili ste ga da izađe vani."

"Da, tako je."

Je li to tako strašno?

Dođite k meni, Andre."

"Nemam vremena, liječniče, ali ću Vam samo reći ovo: zato što ste dječaka pustili da ide vani, on će za četiri tjedna umrijeti."

Zatim je čuo smijeh sa druge strane veze.

"Eto ga opet", pomislio je on, a onda je čuo liječnika kako govori:

"Ako si ikada dobro vidio, Andre, i možda ćeš vidjeti još više puta, ovaj put ipak vidiš pogrešno."

"Vi tako mislite?"

"Da, zasigurno, moj mali pacijent je dobro!"

"Onda da Vam kažem da će dječak umrijeti od tuberkuloze."

Slušalica je spuštena.

Opet je Andre osjećao da mu se nije vjerovalo, ali istovremeno je čuo Alkara, koji ga je u svemu podržavao, kako govori: "Dobro je, Andre, pusti ga neka čeka, onda će vidjeti šta će se dogoditi.", nakon čega je sva malodušnost nestala, jer on je vjerovao Alkaru, ne liječniku.

Prošlo je četrnaest dana.

Bilo već tri tjedna a on još uvijek nije čuo ništa o djetetu.

Prošlo je još četiri dana i on je sjedio u napetosti da vidi hoće li se proročanstvo ispuniti ili će ljudi imati razlog da ga ismijavaju.

Ali dva dana prije isteka četvrtog tjedna, u devet sati uvečer, dječačić je preminuo.

I liječnici koji su ga liječili, kao i ravnatelj bolnice u koju je konačno odveden, utvrdili su da je umro od tuberkuloze.

Četrnaest dana kasnije, njegova je majka došla Andreu donijeti cvijeće i zahvaliti mu na načinu na koji mu je s ljubavlju pomogao.

Bila je duboko ožalošćena i opterećena tugom, koju je Andre unaprijed predosjetio.

Od srca joj je zahvalio i poželio snagu u dubokoj tuzi.

Ona je otišla kući, vukući se tužna, jer iako je Andre razgovarao s njom i rekao joj da je mali sada sretan, nije mu pošlo za rukom da je utješi.

Ovaj tužni događaj jasno pokazuje korisnost dobrih sila, a može nas i poučiti koliko je napaćenom čovječanstvu neophodna suradnja gospode liječnika i kvalitetnih, vidovitih magnetizatora.

Tu i tamo tračak svjetla već počinje prodirati kroz tamu, ali još smo daleko od toga da duhovni darovi i znanost idu ruku pod ruku.

Neka jednog dana potpuna svjetlost prodre kroz tamu.

Koje bi to blagostanje bilo za mnoge!

Alkar i Andre ćе, uz Božju pomoć, nastaviti putem koji su već utabali.

Njihova je najveća želja da budu u mogućnosti donijeti duhovno i fizičko iscjeljenje tamo gdje je potrebno i pomoći dovesti svijet na put koji vodi prema gore.