“André, što je bilo, skrivaš li nešto?

Kako to da se u zadnje vrijeme ponašaš tako čudno?

Zar se ne osjećaš dobro?

Zar mi ne bi mogao reći o čemu se radi_

Hajde, ne budi tako tužan i nemoj misliti da mi to ne primjećujemo ili osjećamo.

Za tako nešto mi tebe previše volimo.

Hajde, reci mi o čemu se radi.

Nisi kao nekada i više ne uživaš u svom poslu.

Nije te više briga za to.

Hajde, sami smo; reci mi sve.

Neću ti majci još ništa reći o tome ako ti to ne želiš.

Nemoj me tjerati da tako dugo pitam.

Hajde, dečko, ne hodaj sam s tim ako ima nešto što te opterečuje.”

Ove je riječi izgovorio Hendriks, Andreov otac, dok su bili zajedno u radionici.

Hendriks je bio jednostavan stolar koji je marljivo radio i volio raditi sve za svoje kućanstvo, za svoju ženu i dijete.

Njegova radnja je postojala već mnogo, mnogo godina, jer ga je djed Hendriks već naslijedio od svog oca.

Svi su bili poznati kao dobri, pošteni ljudi, koji drugima nisu ništa nažao činili i koji su uzimali samo ono što im pripada.

Hendriks je u potpunosti živio za tu radnju, koja je činila veliki dio njegovog života.

A kako bi drugačije i moglo?

Bila je stara nekoliko stotina godina i kasnije, kada ni on više ne bude mogao raditi, Andre je morao preuzeti.

Andre, njegov sin, kojeg je on veoma volio i za koga je sve činio.

On nije baš bio sretan u zadnje vrijeme a ni svoj posao više nije radio sa zadovoljstvom; to se dalo u svemu vidjeti.

On je poznavao svog sina predobro.

To je uvijek bio dobar dječak, koji je letio da ti pritekne u pomoć ako ga nešto zamoliš; uživao je u svemu i bio je sretan.

I sada je on obavljao svoju dužnost, ali je to činio samo zato što je morao.

To je ono što je Hendriksa uznemiravalo.

Nije se mogao tome otrgnuti.

Nešto sa Andreom nije bilo u redu; on je morao saznati razlog tome, kako god.

U okolini je svima bio drag te je i on bio spreman za svakoga i činio je šta je bilo u njegovoj moći da svakom pomogne.

“Nikad ne znaš, oče, kako ti ti ljudi mogu jednog dana zatrebati”, uvijek bi rekao, a sada je bilo jasno da je njemu samom trebala pomoć.

“Hajde, Andre, govori.”

Reci mi šta te tišti”

“Ah, oće, šta da Vam kažem?

Ne znam ni ja sam.

U zadnje vrijeme nisam onakav kakav bih trebao biti.

Isto kao da mi nešto visi nad glavom.

Ponekad osjećam tjeskobu, a onda mi je život previše; ne znam što je, oče, ali ne brinite; nije tako loše.

Proći će.

Možda sam malo nervozan.

Hendrik se tu zaustavio.

Ipak je osjećao da to nije bila istina.

“Vidjet ćemo”, mislio je, ali ga to nije ostavljalo na miru.

Ali sa Andreom se zaista dešavalo nešto čudno, jer, kada bi bio u svojoj sobi, imao je osjećaj da su ljudi oko njega.

Ponekad bi čak čuo da mu se ime spominje, što je njega plašilo.

Iz tog razloga on se više nije usuđivao da živi slobodno; to ga je pritiskalo i pravilo ga nervoznim.

Šta je trebalo da kaže ocu?

Tačno je izgledalo kao daima duhova.

To se uglavnom dešavalo kada je ležao u krevetu i kada je sve bilo mirno.

A onda nije mogao zaspati, koje se prije toga nikada nije dešavalo.

Pun sreće je uvijek bio njegov život.

U svemu je mogao uživati i svemu se smijati.

Sad to više nije mogao.

Često je izgledalo kao da mu je bila knedla u grlu i kao da ga je neki unutarnji glas ga upozoravao.

A kada bi se to događalo, on više nije mogao biti veseo.

Zašto ne?

Ništa ga nije sputavalo.

Otac i majka su uvijek bili dobri prema njemu, a novčane probleme nije poznavao.

Oni su bili dovoljno uštedjeli pa makar i kada bi došla loša vremena.

Ali to nije bilo po srijedi, jer u njihovoj kući je sve bilo dobro.

On nije mogao potrošiti novac koji je imao, jer je kupovao samo drvo za pravljenje figura.

To ga je otac naučio. Pravio je lijepe rezbarije u drvetu.

Pravio je lijepe rezbarije u devetu.

Najradije je pravio figure iz oblasti religije.

Tamo je ležala zadnja daska; ona je trebala predstavljati “Mučenike Gorinkema” i bila je skoro gotova.

Ni za to više nije imao volje.

Sva njegova ljubav za ovaj lijepi radi je nestala.

Tačno se mogao sjetiti kada je njegov nemir počeo; to je bilo kada je izrezao figuru svetog Antonija.

Tada su se došle prve pojave.

Nakon toga su mu misli postale rastrojene i on više nije mogao jasno razmišljati.

Nešto je moralo biti što ga je tako zbunjivalo.

Koga je mogao pitati za savjeti_

Ko mu je mogao pomoći?

Niko naravno; ni otac i majka to nisu mogli.

Šta su oni o tome mogli znati?

Ništa uostalom.

Ipak se moralo raditi o nečemu posebno..

Htio je da se obrati liječniku, ali je i taj plan odbacio čim mu je pao na pamet.

On nikad nije bio bolestan; šta je trebalo da kaže tom čovjeku?

Rad na posljednjoj dasci je počeo vrlo čudno.

Htio je napraviti vješala na kojima su bili vješani jadnici, ali su sve vrijeme nailazile druge misli koje su potiskivane njegove.

Činilo mu se kao da mu neka nevidljiva sila vodi ruku i vuče je na određeno mjesto.

U radionici mu se, za svih trinaest godina koliko je radio kod oca, ništa slično nije dogodilo sve do sada, do njegove dvadeset i osme godine.

To je bilo stvarno čudno.

Ništa ga više nije zanimalo, hobije više nije imao i nikuda više nije išao.

Prijatelji više nisu dolazili po njega jer su znali da on ionako ne bi išao s njima.

Navečer bi rano otišao u svoju sobu, legao bi u krevet a onda bi mislio samo na to neshvatljivo.

Ponekad je osjećao snažan poriv za molitvom i to je rado činio s punom ljubavlju prema Bogu.

Tada je tražio zaštitu i da mu se oduzme to tajanstveno.

Također je molio zajedno s ocem i majkom navečer i majka je uvijek govorila "Izbavi nas od zla"

Andreu je ovo bilo čudno.

Zašto je sada mislio o ovim riječima?

Zlo?

Kakvo zlo?

Zar je kn počinio toliko zla?

Nikome ništa nije na žao učinio i uvijek je bio spreman za svakoga.

Volio je sve ljude a ipak sada nije imao mira.

Gdje ga je mogao naći?

Takve su bile njegove misli dok je radio.

Posao za taj dan je bio završen i Hendriks je otišao u dnevni boravak, gdje je njegova žena počela postavljati sto.

Dok je ulazio, on reče: “Sa Andreom nešto nije u redu.”

Danas sam ga pitao zašto je tako tih, ali nisam uspio ni riječi izvući iz njega.

Samo je rekao: “Ne znam, oče.”

Ali ja time nisam zadovoljan.

Šta da radimo, Mari_

TO ne može tako ostati.

“Ne, Willem, ne može.

Ne prođe ni sat vremena a da ne pomislim na tog dečka.

On nikad nije bio takav.

Da odemo gospodinu pastoru?

Možda nam on može pomoći.”

“Ne, Mari, nemoj to činiti, šta ćeš mu reći?

A on će ti odgovoriti: ‘Ne brinite se, bitće to u redu.’

I šta si postigla?

Zapravo ništa.

Ne uključuj druge ljude u to, jer mi možemo sami brinuti o svom djetetu.

Da on radi nešto pogrešno, to bi bilo nešto drugo, ali o tome se ne radi.

On je samo tih i tužan.

Hendriks je želio malo oraspoložiti svoju suprugu jer je osjećao da ona mnogo brine o tome.

“Čini li ti se to tako strašno, Mari?”

“I sam o tome govoriš, oče.

Nemoj se onda držati kao da nije.

Ti znaš da on više nikuda ne ide i da se ne osvrće na svoje rezbarije.

Ni njegovi prijatelji više ne dolaze po njega jer se dječak potpuno povukao u sebe.

Živi sam za sebe, kao da nikoga nema oko njega.

Ali imam ideju.

Slušaj, šta ti misliš o ovome?

Možda ćeš misliti da je ovo čudno od mene, ali prošlog sam tjedna na tržnici razgovarala s gospođom Hoenders, i rekla mi je da je bila u gradu zbog svoje najmlađe kćeri, koju su toliko vodali po liječnicima a koja još uvijek leži bolesna otvorene noge.

Liječnici su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, ali ništa nije pomoglo.

Onda je ona otišla nekom vidovnjaku i ja mislim da taj čovjek i nama može pomoći.

Bilo je tako iznenađujuće, tako čudno, reče ona, taj je čovjek odmah vidio od koje je bolesti njezino dijete bolovalo, koliko je staro i koliko su se dugo borili s njom.

Dao joj je vodu i rekao joj da je tu vodu magnetizirao.

Tom vodom je trebala vlažiti krpe te ih stavljati na rane.

Sad su prošla tek dva tjedna, a rane se već smanjuju.

To mora biti čudotvorno, oče.

Možda taj čovjek i nama može reći šta da radimo sa Andreom; šta misliš?”

“O, Mari, šta da ti kažem.

U to ne smiješ vjerovaati, jer tu se radi samo o gatkama, samo o novcu.

Ja u to ne vjerujemč vidi što ćeš.”

“Ne Wilime, tom čovjeku se ne radi o novcu, jer, on je gospođi Hunders rekao da treba da se pomoli zajendo sa njim, i to svaku večer, onda kada mijenja te krpe.

Onda to valjda ne može biti loš čovjek.

Ne znam, ali ja u to vjerujem i imam osjećaj da je to jedino što nam može pomoći.

Pa ni ti ne znaš što je sa Andreom.

Treba li onda čekati dok ne bude kasno?

Ne, oče, ja definitivno idem tamo.

Odmah sutra.

Samo mi treba Andreov portret; na osnovu toga taj čovjek sve kaže.

Ali ne govori dječaku još ništa; on još za to ne treba da zna.”

“Čini kako ti je volja, Mari, sama znaš najbolje.”

Andre se malo osvježio da bi večerao sa ocem i majkom.

U prošlosti su uvijek sjedili i ugodno razgovarali, a otac je sa svojim dječakom razgovarao o poslu za sljedeći dan.

Bilo je to tako lijepo, a među njima je vladao sklad.

Hendriks njega nikada nije morao ni na šta podsjećati jer Andre ništa nije zaboravljao i mirno je nastavljao svojim putem.

I sa zaradom je ubrzo pokazao umijeće.

Srećom, on je dobro razumio sve što se tiče posla, jer svaki centimetar drveta mu je trebao donijeti novac.

On je za Hendriksa uvijek bio takva podrška.

Sada ga je mogao pitati šta god je htio, ali iz njega nije mogao izvući ni riječi, a ugodni sati za stolom su se pretvorili u tišinu, koja je pritiskala sve njih.

A radi čega, čemu sve to?

Da poludiš od toga.

To nije moglo ostati tako

Mari je bila u pravu.

NEšto se moralo učiniti na tome.

Šta sad vrijedi sav taj posao kad njihovo dijete, za koje su se molili, više nije bilo sretno?

Kako god, to se nekako moralo završiti i bit će završeno.

Tako je mislio otac Hendriks.